Rijeka Na Gramofonskoj Igli: Razgovor O Povijesti Rocka

Rijeka se često opisuje kao grad luke, industrije i alternativne kulture, ali njezina glazbena povijest pokazuje koliko su ti slojevi međusobno povezani. Rock ovdje nije bio tek uvezena estetika ni zvuk preuzet s ploča iz Londona, New Yorka ili Zagreba. Bio je način da se govori o gradu, njegovim ulicama, tvornicama, klubovima, granicama i generacijama koje su tražile vlastiti glas. Massmusings.com.

O knjizi Riječka rock enciklopedija 1960. – 2006. razgovaramo s Velidom Đekićem, riječkim piscem, kroničarem i poznavateljem lokalne kulturne scene. Njegovo istraživanje obuhvaća bendove, autore, klubove, festivale i male povijesti koje često izostanu iz službenih pregleda, iako upravo one objašnjavaju kako se oblikovala riječka glazbena posebnost.

Razgovor se kreće između arhivskog rada i osobnog sjećanja, između velikih imena i gotovo zaboravljenih sastava. U središtu nije samo pitanje tko je svirao, kada i gdje, nego i kako rock postaje društveni dokument. Rijeka se u toj priči pojavljuje kao prostor stalnog pregovaranja između lokalnog identiteta i otvorenosti prema svijetu.

Kako Je Rijeka Postala Rock Grad

Vaša knjiga obuhvaća gotovo pola stoljeća glazbene povijesti. Što je Rijeku učinilo posebno plodnim tlom za rock?

Rijeka je imala nekoliko važnih preduvjeta. Prije svega, bila je lučki i industrijski grad, okrenut prema međunarodnim utjecajima. Informacije, ploče, odjeća i novi kulturni obrasci stizali su brže nego u mnoge druge sredine. Grad je imao snažan osjećaj vlastite različitosti, a mladi su ga mogli izraziti kroz glazbu koja je u sebi nosila slobodu, bunt i potrebu za samostalnošću.

Važna je bila i urbana gustoća. Bendovi su nastajali u školama, radničkim naseljima, podrumima i omladinskim klubovima, a publika nije bila rasuta po velikom prostoru. Ljudi su se susretali na koncertima, u kafićima i na probama. Takva mreža omogućila je da se ideje brzo šire. Jedan gitarist prelazio bi iz sastava u sastav, bubnjar bi pomagao drugoj grupi, a koncert bi često bio zajednički pothvat desetaka ljudi.

Riječki rock zato nije moguće svesti na nekoliko najpoznatijih izvođača. Paraf, Termiti, Grč, Let 3, Laufer i drugi važni sastavi pripadaju različitim razdobljima i poetikama. Njih povezuje činjenica da su nastajali u sredini koja je cijenila autorski rizik. Grad nije tražio da svi zvuče isto, nego je stvarao uvjete u kojima se različitost mogla čuti.

Arhiv, Sjećanje I Glasovi Scene

Kako ste prikupljali građu za enciklopediju?

Kombinirao sam novinske tekstove, plakate, omote albuma, fotografije, privatne arhive i razgovore s glazbenicima. Nijedan izvor nije dovoljan sam za sebe. Novinski članak može biti dragocjen, ali često govori iz perspektive trenutka. Privatna fotografija otvara drugi sloj priče, dok razgovor s članom benda donosi atmosferu probe, putovanja ili nastupa koju službeni zapisi ne mogu zabilježiti.

Sjećanja su pritom neizostavna, ali s njima treba raditi pažljivo. Ljudi nakon nekoliko desetljeća neke događaje povezuju, premještaju u vremenu ili im daju značenje koje tada možda nisu imali. To ih ne čini nevažnima. Naprotiv, način na koji se netko danas sjeća vlastite mladosti govori o tome kako je scena preživjela u kolektivnoj memoriji.

Koliko je bilo teško rekonstruirati priče o bendovima koji nisu snimili album ili ostavili mnogo tragova?

Takve su priče bile najzahtjevnije, ali često i najzanimljivije. Bend može imati samo nekoliko sačuvanih fotografija, jednu najavu koncerta i svjedočenja dvojice članova, a ipak je njegov utjecaj bio važan. Netko je možda otvorio prvi prostor za punk, organizirao koncert u nemogućim uvjetima ili povezao riječku scenu s drugim gradovima.

U kulturnoj povijesti ne bi smjelo vrijediti pravilo da postoji samo ono što je profesionalno snimljeno i objavljeno. Mnogi su sastavi djelovali kratko, no ostavili su trag u ljudima koji su ih slušali. Upravo zato enciklopedija pokušava sačuvati širu sliku, a ne samo diskografiju najuspješnijih izvođača. Sličnu pažnju prema nevidljivim nitima kulturne memorije možemo prepoznati i u tekstovima o književnosti, primjerice u recenziji romana Olge Tokarczuk, gdje se osobno i društveno također čitaju zajedno.

Od Podruma Do Pozornice

Riječki rock razvijao se u prostorima koji su istodobno bili improvizirani i presudni. Omladinski klubovi, domovi kulture, studentski prostori, podrumske prostorije i manji koncertni klubovi stvarali su infrastrukturu scene. Nisu uvijek imali dobru opremu, razglas ili financijsku potporu, ali su omogućavali susret. Bez takvih prostora ni najtalentiraniji bendovi ne bi mogli postati javni fenomen.

Veliku ulogu imala je i publika. Riječki koncert nije bio tek događaj na kojem izvođač svira, a posjetitelji slušaju. Publika je često sudjelovala u oblikovanju atmosfere, estetike i reputacije benda. Odjeća, fanzini, grafiti, omoti kaseta i način govora stvarali su širi kulturni kod. Rock je tako ulazio u svakodnevicu i postajao vidljiv i izvan pozornice.

U toj se priči ne smije zanemariti tehnička strana. Netko je morao posuditi pojačalo, izraditi plakat, snimiti probu, dogovoriti termin i pronaći prostor za spavanje gostujućeg benda. Scenu su gradili i organizatori, fotografi, novinari, tonski tehničari i publika. Knjiga zato djeluje kao kolektivni portret, a ne kao niz biografija velikih zvijezda.

Punk, Novi Val I Lokalni Prkos

Punk i novi val donijeli su snažan lom u načinu na koji se glazba stvarala i predstavljala. Više nije bilo nužno čekati savršene uvjete, vrhunsku tehniku ili odobrenje kulturnih institucija. Dovoljno je bilo okupiti nekoliko ljudi, pronaći prostor i napraviti nešto vlastito. Ta neposrednost posebno je odgovarala Rijeci, gradu koji je već imao iskustvo radikalnih promjena i napetosti između službenog poretka i svakodnevnog života.

Paraf su otvorili prostor drukčijem promišljanju pjesme, identiteta i izvedbe, dok su Termiti u energiji punka pokazali koliko snažan može biti kratki, bučni i provokativni iskaz. Grč je donio tvrđi, mračniji ton, a kasniji bendovi nastavili su širiti granice prema elektronici, art rocku, metalu i eksperimentalnoj glazbi. Nije postojala jedna riječka formula, nego stalna potreba da se formula izbjegne.

Je li riječki rock bio političan?

Bio je političan i kada nije izravno govorio o politici. Način odijevanja, izbor jezika, odnos prema autoritetu, nastup u nekom klubu ili odbijanje estradnih pravila već su predstavljali stav. Naravno, postoje pjesme s jasnim društvenim porukama, ali važno je razumjeti i širi kontekst. Subkultura je stvarala vlastite vrijednosti, a to je uvijek oblik javnog djelovanja.

Istodobno, ne bih riječku scenu želio romantizirati. Bilo je rivalstva, zatvorenosti, nejednakosti i problema s dostupnošću prostora. Nisu svi imali jednaku priliku doći do pozornice. Povijest rocka postaje zanimljivija kada se ne pretvori u legendu bez pukotina, nego pokaže i prepreke kroz koje su glazbenici prolazili.

Žene, Identiteti I Neispričane Priče

Kada se govori o rocku, često se automatski govori o muškim bendovima i muškim autorima. To je posljedica stvarne neravnopravnosti, ali i načina na koji su novinari, organizatori i arhivisti bilježili scenu. Žene su bile pjevačice, instrumentalistice, autorice, fotografkinje, organizatorice i publika koja je održavala koncertni život. Njihov se doprinos mora čitati šire od nekoliko najpoznatijih imena.

Važno je također prepoznati različite oblike identiteta koji su se pojavljivali u glazbenoj kulturi. Rijeka je uvijek bila grad miješanja jezika, obiteljskih podrijetla, migracija i utjecaja. Ta se složenost čula u tekstovima, naglascima, scenskom nastupu i odnosu prema prostoru. Rock nije samo odraz identiteta; on ga aktivno proizvodi i mijenja.

Za razumijevanje takvih procesa korisno je promatrati kulturu u širem rasponu. Dokumentarni filmovi, moda, fotografija i književnost često pokazuju iste društvene napetosti drugim sredstvima. Zato se uz glazbenu povijest dobro nadovezuje i izbor dokumentaraca o modi, jer odjeća i vizualni kodovi jednako sudjeluju u stvaranju subkulturnog identiteta.

Što Ostaje Nakon Digitalne Promjene

Prijelaz iz analognog u digitalno doba promijenio je način stvaranja, distribucije i slušanja glazbe. Kasete, vinili i CD-ovi nekoć su bili predmeti koji su kružili među ljudima, dok danas pjesma može u nekoliko sati prijeći granice i pronaći publiku na drugom kraju svijeta. To je otvorilo nove mogućnosti, ali je oslabilo i neke lokalne mehanizme susreta.

Riječki bendovi danas mogu objaviti singl bez posredovanja diskografske kuće, organizirati turneju putem društvenih mreža i povezati se s izvođačima iz drugih zemalja. Istodobno, digitalna dostupnost ne rješava problem prostora, financiranja i dugoročnog rada. Vidljivost na internetu nije isto što i održiva scena. Za nju su i dalje potrebni klubovi, probe, publika i ljudi spremni preuzeti organizacijski teret.

Tragovi Koje Vrijedi Sačuvati

Knjige poput Đekićeve imaju važnu ulogu jer povezuju rasute tragove i vraćaju ih u javni prostor. One mogu poslužiti istraživačima, glazbenicima i čitateljima koji žele razumjeti zašto je neki bend bio važan i prije nego što je postao poznat. Povijest rocka tada prestaje biti samo katalog izvođača i postaje povijest grada, njegovih promjena i načina na koji ljudi stvaraju zajednicu.

Uz takvo čitanje dobro pristaju i druga kulturna istraživanja koja pokazuju kako predmeti, priče i sjećanja putuju kroz vrijeme. Među takvim naslovima mogu se pronaći i knjige za ljeto, osobito kada čitanje shvatimo kao prostor za povezivanje književnosti, glazbe i osobnog iskustva.

Rijeka Kao Otvoreni Arhiv

Što biste voljeli da čitatelji zapamte nakon čitanja knjige?

Volio bih da shvate kako kulturna povijest nije nešto što se događa negdje drugdje i pripada samo velikim imenima. Ona nastaje u kvartovima, garažama, klubovima i među ljudima koji se u određenom trenutku odluče okupiti oko neke ideje. Riječka rock scena vrijedi zato što je bila hrabra, raznolika i spremna riskirati, ali i zato što je pokazala koliko lokalna sredina može biti važna.

Također bih volio da knjigu čitaju kao poziv na daljnje istraživanje. Nijedan pregled ne može obuhvatiti sve bendove, sve koncerte i sve privatne priče. Svaki čitatelj možda posjeduje fotografiju, snimku ili sjećanje koje bi moglo dopuniti sliku. Povijest ostaje živa tek kada joj se stalno dodaju novi glasovi.

Razgovor s Velidom Đekićem pokazuje da riječka glazbena baština nije zatvoreno poglavlje. Ona se i dalje čuje u novim bendovima, nezavisnim prostorima, festivalima i autorima koji grad promatraju bez nostalgije, ali s osjećajem odgovornosti. Otvorite stare snimke, potražite lokalne arhive i podijelite vlastite priče: svaki sačuvani trag može postati dio šire povijesti rocka u Rijeci.