Olga Tokarczuk i labirinti najnovijeg romana

Kada god Olga Tokarczuk objavi novo djelo, čitateljska pažnja poprimi gotovo ritualne razmjere. Poljska nobelovka već je godinama jedna od onih autorica čije se knjige čekaju s mješavinom nestrpljenja i rezignacije, jer se zna da će zahtijevati ozbiljno propitivanje vlastitih navika čitanja. Najnoviji roman nastavlja taj pregovarački odnos s publikom, ali ga istovremeno pomiče u smjerove koji nisu bili posve predvidljivi ni za najupućenije poznavatelje njezina opusa. Riječ je o knjizi koja se ne prepušta lako prvom dojmu, već traži strpljivog suputnika.

Već na prvim stranicama postaje jasno da Tokarczuk piše iz pozicije autorice koja je učvrstila svoj glas, ali koja se ne želi njime zadovoljiti. Tekst se razvija kroz gustu mrežu digresija, mikroeseja i lirskih pasaža, a klasična pripovijedanja povlači se pred dokumentarističkim i mitološkim slojevima. Roman se može čitati i kao priča o putovanju, i kao filozofski traktat o tjelesnosti, i kao niz portreta suvremenog svijeta u rasulu. Upravo ta višeznačnost otežava žanrovsko svrstavanje, ali i otvara prostor za bogatu recepciju.

Kritika u Poljskoj knjigu je dočekala s nizom pohvala, ali i s opreznim primjedbama o pretjeranoj disperziji narativa. Neki recenzenti ističu kako Tokarczuk sada piše zaokućenija vlastitim intelektualnim projektom nego pričom, dok drugi u tome vide logičan nastavak poetike započete još "Bijeguncima". Za hrvatske je čitatelje važno da je djelo već prevedeno ili da se prevodi, jer je upravo na primjeru Tokarczuk najvidljivije koliko prijevod može biti kreativno restrukturiranje, a ne tek mehanička transpozicija iz jednog jezika u drugi.

Ovaj osvrt nastoji obuhvatiti nekoliko razina: tematsku strukturu, narativnu tehniku, odnos prema mitu i povijesti te recepciju u kontekstu dosadašnjeg opusa. Namjera nije dati konačan sud, nego ponuditi niz ulaza u tekst koji će pomoći čitaocu da oblikuje vlastiti odgovor na pitanje što Tokarczuk, zapravo, želi reći u trenutku kada je njezin autoritet gotovo nepobitan.

Putovanje i tjelesnost kao poetički temelj

Putovanje je u prozi Olge Tokarczuk odavno prestalo biti puka radnja i postalo epistemološka kategorija. U najnovijem romanu ta se crta dodatno zaoštrava: kretanje nije način da se dođe do cilja, nego način da se propita sam pojam dolaska. Tijelo putnika nije samo sredstvo kretanja, već prostor u kojem se susreću kultura, bolest, erotika i politika. Autorica pokazuje kako se suvremeni subjekt formira upravo u točkama prijelaza, na kolodvorima, u hotelima, u čekaonicama.

Osobita pažnja posvećena je tjelesnim iskustvima koja se tradicionalno drže marginom književnog diskursa. Tokarczuk se ne ustručava pisati o umoru, probavnim procesima, menstrualnim ciklusima, bolovima u leđima, pa čak ni o smradu tijela. Takav pristup nije naturalistička provokacija, nego dio šire poetičke namjere da se tijelo vrati u središte književnog govora, umjesto da ostaje tek neugodna primisao uz uzvišenije teme. Tijelo, pokazuje autorica, pamti ono što svijest nastoji izbrisati.

Pritom roman uspješno izbjegava zamku esejističke apstrakcije. Čak i kada se glas pripovjedača povuče u refleksiju, uvijek postoji konkretan detalj koji čitatelja vraća u tekst. To je vještina koju Tokarczuk njeguje od svojih ranih radova, a ovdje je dovedena do točke gotovo zanatske sigurnosti. Svaka digresija plaća cijenu u vidu novog uvida, a svaki konkretni opis otvara put prema općenitijem promišljanju.

Fragmentacija kao stilski potpis

Narativna struktura novog romana temelji se na montaži fragmenata koji se na prvi pogled čine nepovezani. Tokarczuk ne teži klasičnoj linearnoj priči, već stvara teksturu nalik mozaiku u kojem svaki komadić zadržava vlastitu autonomiju, ali istovremeno sudjeluje u cjelini. Takav postupak ima dugu tradiciju u modernističkoj i postmodernističkoj prozi, no Tokarczuk mu daje specifično srednjoeuropski tonalitet, prožet osjećajem za povijesne rupture i geografske prekide.

Čitaocu koji je navikao na konvencionalne romaneskne forme ulazak u ovaj tekst može djelovati kao gubitak tla pod nogama. S vremenom, međutim, postaje jasno da fragmenti nisu slučajno nabacani, nego slijede unutarnju logiku tematske bliskosti. Poglavlja koja se čine udaljena dijele motivsku ili figurativnu os, a ponavljanja pojedinih slika funkcioniraju kao svojevrsne refrenske fraze. Upravo ta glazbena dimenzija fragmentacije jest ono što roman čini koherentnim unatoč raspršenosti.

Ključne narativne tehnike kojima se autorica služi u ovom tekstu mogu se sažeti na sljedeći način:

Važno je naglasiti da fragmentacija kod Tokarczuk nikad nije estetski hir. Ona proizlazi iz uvjerenja da stvarnost sama po sebi nije kontinuirana, da je mi tek naknadno pokušavamo učiniti smislenom. Pisanje koje imitira tu diskontinuiranost postaje etički čin, jer odbija lažnu koherenciju koju nameću velike priče.

Životinje, mitovi i animistički slojevi

Jedan od najprepoznatljivijih aspekata Tokarczukine proze jest njezina sklonost prema animalističkom diskursu. Životinje u njezinim tekstovima nisu tek simboli ili metafore, nego punopravni sudionici narativa, s vlastitim glasovima i logikama. Najnoviji roman tu sklonost dodatno razvija, uvodeći čitav niz životinjskih perspektiva koje ponekad potpuno preuzimaju pripovijedanje. Čitatelj se tako mora naviknuti na izmjenjivanje ljudskih i neljudskih glasova, što zahtijeva posebnu vrstu pažnje.

Životinjski sloj teksta otvara pitanja o granici između vrsta, o etici odnosa prema drugim oblicima života, ali i o tome kako zapravo konstruiramo svoju "ljudskost". Upravo u toj zoni roman razvija ono što bismo mogli nazvati animističkom senzibilnošću, daleko od bilo kakve religiozne dogmatike. Riječ je o poetskoj i epistemološkoj poziciji koja odbija strogu hijerarhiju živog svijeta, a vizualna mašta koja prati takvu poetiku nerijetko podsjeća na bogatstvo ilustriranih priručnika, pa i na onu dječju radost susreta sa životinjskim likovima kakvu njeguju i jednostavni vizualni materijali namijenjeni kreativnim projektima.

Mitske i životinjske figure koje se pojavljuju u romanu tvore bogat registar:

Mitološki sloj romanu daje dodatnu dubinu. Tokarczuk se ne libi citirati i preoblikovati mitove, od slavenskih do grčkih, ali to čini s kritičkom distancom koja onemogućava nostalgično vraćanje predmodernim oblicima mišljenja. Mit je ovdje instrument propitivanja, a ne utočište, i upravo ta napetost tvori jednu od najuzbudljivijih crta cijelog teksta.

Sjenovite strukture i kazalište narativa

Posebno je zanimljiv odnos najnovijeg romana prema kazališnim i scenskim formama. Tokarczuk tekst organizira tako da se pojedini fragmenti ponašaju poput scena, a prelasci između glasova nalikuju izmjenama kadrova u filmskom ili kazališnom radu. Postoji u tome nešto od logike sjena, od pozornice na kojoj se likovi pojavljuju i nestaju prije nego što ih stignemo u potpunosti upoznati. Takva struktura nudi iznimno plodno tlo za razmišljanje o suvremenim izvedbenim praksama, o kojima se može više saznati u tekstu posvećenom suvremenom kazalištu sjena, gdje se slične poetičke dvojbe promišljaju iz drugog kuta.

Uloga promatrača postaje ključna. Kao u sjenaškom kazalištu, publika je pozvana da aktivno sudjeluje u konstrukciji značenja, da preuzme odgovornost za ono što vidi i za ono što projicira. Tokarczuk se, dakle, ne koristi kazališnom metaforom kao ukrasom, nego njezinim logikama gradi sam temelj svog pripovijedanja. To je postupak koji zahtijeva od čitatelja znatno veći angažman nego što je uobičajen, ali istovremeno nudi i znatno veći povrat.

Pritom nije riječ o artificijelnosti. Naprotiv, ta "kazališna" logika proizlazi iz same strukture iskustva, iz činjenice da se životi odvijaju u međusobno neusklađenim vremenima i prostorima, da se susreti događaju u trenu, a rastanci u tišini. Roman samo tu raspršenost čini vidljivom, ne namećući joj lažni red koji bi sve umirio na štetu istine.

Usporedba s prethodnim ostvarenjima

Najnoviji roman smješta se u specifičan odnos prema ranijim Tokarczukinim djelima. "Bijegunci" su u njezinu prozu uveli fragmentarnu montažu i refleksivni esejistički glas. "Knjige o Jakovu" pokazale su ambiciju povijesnog romana u kojoj se granica između fikcije i dokumenta sustavno razgrađuje. "Pogoni plug preko kostiju mrtvih" vratio je žanrovski oblik krimića, ali ga izokrenuo prema ekološkoj i animalističkoj kritici. Najnoviji roman sažima sve te postupke u nov, još ambiciozniji sklop.

Kako bi se ti pomaci jasnije sagledali, korisno je usporediti nekoliko temeljnih aspekata njezina opusa:

Aspekt Bijegunci Knjige o Jakovu Najnoviji roman
Vremenski raspon suvremenost i mikro-flashbackovi 18. stoljeće, polifoni višestruki, slojevit
Narativna struktura fragmentarna montaža kronika u nastavcima hibrid eseja i scene
Odnos prema tijelu istraživanje bolesti i pokreta rubni, povijesno posredovan središnji, sirovi
Animalistička dimenzija povremena, metaforička simbolička, heraldička sustavna, glasovna
Etička intencija kritika turizma kritika mesijanstva kritika razdvajanja vrsta

Ova usporedba, dakako, pojednostavljuje bogatstvo pojedinih djela, ali pomaže da se uoči pomak od kronike prema sintezi. Najnoviji roman nije samo nastavak, nego svojevrsni presek autoričinih interesa, sažet u formi koja zahtijeva od čitatelja poznavanje šireg konteksta. Tko nije čitao barem jedan od prethodnih naslova, teže će uhvatiti sve aluzije i interne dijaloge s ranijim tekstovima.

Treba, međutim, dodati da ta kumulativnost može djelovati i kao kočnica. Roman katkad pretpostavlja poznavanje autoričina opusa koje prosječni čitatelj nema, pa se dio bogatstva gubi u zrcalu koje odbija reflektirati neupućenog promatrača. Pitanje je, zapravo, piše li Tokarczuk za zajednicu svojih vjernih čitatelja ili za novu publiku, i u kojoj je mjeri spremna žrtvovati pristupačnost zarad dubine.

Slučajnost, rizik i ulog čitanja

Posebno poglavlje u najnovijem romanu zauzima tematizacija slučajnosti. Tokarczuk se, kao i u prethodnim djelima, pita o granicama između namjere i slučaja, između plana i neočekivanog obrata. Svaki susret u romanu nosi u sebi potencijal nepredvidivog, svaki pokret rizik koji se ne može unaprijed izračunati. S time u vezi, roman razvija gotovo meta-refleksiju o samom činu čitanja: biramo li naslove s predumišljajem ili nas oni biraju, učimo li iz teksta ili iz vlastitih projekcija u tekst.

U tom smislu, iskustvo čitanja Tokarczuk može se usporediti s bilo kojom aktivnošću u kojoj se ulaže povjerenje u nepredvidivu strukturu. Čitatelj koji u tekst ulazi s fiksnim očekivanjima riskira razočaranje, ali onaj koji dopusti da ga tekst povede, otvara prostor za iznenađenja kakva samo velika književnost nudi. Sličitu logiku susrećemo i u svakodnevnim praksama u kojima se odluke donose na temelju nepotpunih informacija, od tržišta teniskih oklada do ljubavnih izbora, što samo potvrđuje koliko je tema kalkulacije i rizika sveprisutna u suvremenom životu.

Roman ne nudi konačne odgovore, ali to je možda i njegova najveća vrlina. Odbija zatvaranje, odbija konsenzus, odbija utjehu lako probavljivog značenja. Ostaje otvoren poput prostorije u koju još uvijek može ući netko nepoznat, netko tko će promijeniti smjer cijelog razgovora. Upravo ta otvorenost razlog je zašto se Tokarczuk i dalje čita s osjećajem da je svaki novi roman za nju istodobno rizik i nužnost.

Ako vas je ovaj osvrt potaknuo da se vratite Tokarczuk ili da joj se tek približite, vrijedi se upisati na kulturkokoska.com gdje redovito objavljujemo recenzije, eseje i razgovore o suvremenoj književnosti. Pratite i ostale tekstove na portalu, pretražujte arhivu po temama i autorima, a ako imate omiljeni roman koji biste preporučili zajednici čitatelja, podijelite ga u komentarima. Svaka takva razmjena čini našu kulturnu scenu življom i otpornijom na zaborav.