Novi performans Selme Banich: granice prisutnosti
Novi performans Selme Banich temelji se na oskudnoj scenskoj slici, a istodobno otvara široko pitanje o tome kada se tijelo zaista pojavljuje pred gledateljem. Banich koristi platno, pokret, zvuk i tišinu kako bi ispitivala granicu između prisutnosti i odsutnosti.
Riječ je o izvedbi koja ne pripada čistim scenskim kategorijama, nego se smješta između koreografije, vizualne umjetnosti i svakodnevnog promatranja. Njezina snaga leži u sporom razvijanju situacije, u kojoj pozornost postaje materijal jednak važan kao izvođačko tijelo.
Prvi dojam i temeljna ideja
Scena se otvara gotovo prazno. Banich na scenu donosi sklopljeno bijelo platno, a njezini prvi pokreti jedva su vidljivi. Umjesto spektakularnog ulaska, ona bira čekanje, zadržavanje tijela i ponavljanje jednostavnog gestusa. Publika se prilagođava njezinu tempu, postupno uočavajući zvukove prostorije i vlastito nestrpljenje.
Bijelo platno u izvedbi nema jedinstvenu funkciju. Ono je odjeća, prepreka, teritorij, nosivac memorije i potpuno običan komad tkanine. Banich ga presavija, omotava oko tijela i ostavlja na podu. Promjena uporabe uvijek nosi novu mogućnost, ali i rizik da scena postane previše ilustrativna.
Izvedba zato nema razriješenu priču. Njezina tema nije predstavljena gotovim zaključkom, nego se oblikuje kroz međuprostor između riječi, pokreta i pauze. Upravo ta nedovršenost čini performans zanimljivim: gledatelj mora sam odlučiti koji je trenutak važan i što njegov izostanak znači.
Kretanje, materijal i ritam
Banichina koreografija izbjegava demonstrativnu vještinu. Tijelo se ne prikazuje savršeno, nego korača, zadržava ravnotežu, zastaje i ponekad djeluje nesigurno. Neizvjesnost nije izvedena kao efekat, nego proizlazi iz odnosa prema prostoru i materijalu. Svaki pokret tiho pokazuje koliko košta održavanje prisutnosti.
Platno proizvodi suptilan zvučni sloj: šuškanje, trenje, udar o pod. Taj zvuk ima praktičnu dimenziju, a ujedno podsjeća na manualni rad i strpljenje. Zanimljivu usporedbu nudi primjer ručno pletenje drveća, u kojem se tkanje povezuje s brigom o javnom prostoru i hladnoćom. I u Banichinoj izvedbi materijal nosi trag ljudskog rada, iako ovdje služi drukčijem cilju.
Ritmika se temelji na gotovo jednakim frazama koje se ponavljaju s manjim odstupanjima. Ponekad promjena jedva zaustavlja pogled, a ponekad je sasvim suptilna. Kritički se može zapaziti da jedan prijelaz pred kraj zadržava scenu u predugom mirnom stanju. Ipak, ta sporost pridonosi temeljnom dojmu da izvedba živi vremenom, a ne samo priča o vremenu.
Glas, tišina i odnos s publikom
Glas u performansu nema funkciju obavještavanja. Banich izgovara kratke zvučne fragmente, a ponekad ostavlja da se čuju samo njezin udah i dodir tijela o tkaninu. Tišina tako nije praznina između događaja. Ona ima vlastitu strukturu, usmjerava pozornost i otkriva koliko zvukovi inače ostaju neprimjetni.
Pitanje prirodnosti i strogo oblikovanog izvođačkog identiteta otvara se i kroz knjige o umjetnoj inteligenciji, koje pokazuju koliko suvremena tehnologija mijenja način razumijevanja stvaralačkog rada. Banich ne razvija izravnu raspravu o strojevima, ali njezino tijelo ostaje protuteža repliciranim glasovima i idealiziranim digitalnim slikama.
Gledatelji nisu neutralni primatelji. Njihova prisutnost produbljuje pauze, a mržnja očita se kao reakcija na neizvjesnost. Fotografiranje mobitelom dodatno komplicira odnos: kada se scena odmah pretvara u objavu, njezina prolaznost dobiva novu vrijednost. Performans ipak ostaje predmetom susreta ovdje i sada, bez potpunog nadziranja posrednim slikama.
Performans i suvremena kulturna scena
Banichin rad pripada široj praksi intermedijalnog izvođenja, koja jednako pripada koreografiji, izložbenom prostoru i društvenoj intervenciji. Takav je položaj moguć unutar otvorene kulturne infrastrukture, kakvu razvija, primjerice, projekt Mu310. Neovisne platforme često služe kao važna poveznica između umjetnika, publike i prostora koji još nisu oblikovani prema ustaljenim institucionalnim mjerilima.
| Dimenzija | Klasična scenska logika | Banichin novi performans |
|---|---|---|
| Smisao | završno objašnjenje | otvoren učinak |
| Tijelo | izvođačko sredstvo | ranjivo mjesto susreta |
| Objekt | rekvizit | partner u radnji |
| Publika | promatrač događaja | svjedok vremena |
| Ritam | uvod, zaplet i rasplet | ciklično ponavljanje i pauza |
Usporedba pokazuje da Banich ne propušta scenu, nego mijenja njezina pravila. Materijal postaje aktivni sudionik, a publika dijeli odgovornost za održavanje koncentracije. Takav prijelaz iz monologa prema zajedničkom događaju daje izvedbi osjećaj da se njezin smisao stvara između ljudi.
Nije lako procijeniti je li izvedba dovoljno snažna da opravda svoju šutnju. Njezina minimalna dramaturgija mogla bi se činiti nedovršenom da je prelaka. Međutim, upravo odbijanje dodatnog objašnjavanja čini rad samostalnim. Banichin performans nema potrebu pretvarati svaku gestu u savršeno čitljivu poruku.
Slika, analogija i prolaznost
Vizualna kultura danas pretvara svaki događaj u moguću sliku, a performans se često opisuje fotografijom ili kratkim videozapisom. Takav je pomak moguće bolje razumjeti uz povratak analognoj fotografiji, koji podsjeća na posebnu otpornost analognog zapisa i njegovu vezu s materijalnošću. Fotografija ipak ostaje selekcija: izdvaja jedan trenutak, kut i dojam.
Banichina izvedba upravo se opire takvoj sažimanju. Njezino platno mijenja se u pokretu, a tijelo zauzima položaje koji se ne mogu pouzdano prenijeti bez gubitka vremena, zvuka i napetosti. Gledatelj mora zapamtiti niz situacija, a ne jednu reprezentativnu sliku. Upravo zato je izvedba slična fotografskom materijalu koji se razvija, ali ostaje nepovratno trenutačan.
Društvene mreže pritom nude snažan suparnički model. Objave traže brzu reakciju, a performans traži strpljenje. Banich ne odbacuje digitalnu kulturu, ali njezin rad postavlja pitanje kakav je odnos prema tehnologiji moguć kada svaka minuta postaje dostupna za ponovno gledanje. Izvedba nas podsjeća da događaj može imati vrijednost i bez savršene arhivske slike.
Praktične bilješke za gledatelje
Prikazivanje performansa zahtijeva manje pripreme nego kazališna predstava, ali ipak traži određenu disciplinu pozornosti. Njegove tišine nisu prazni intervali koji treba ispuniti.
Za posjetitelje:
- Proverite najavljeni trajanje i uvjete ulaska u prostor.
- Dođite nekoliko minuta ranije kako biste se mogli mirno prilagoditi.
- Uključite zvuk na mobitelu i izbjegavajte snimanje tijekom izvedbe.
- Opremite se za stajanje, sjedenje ili hodanje prema uputama organizatora.
Samo prisustvo nije dovoljno za razumijevanje ovakve izvedbe. Korisno je pratiti kako se mijenjaju odnosi između tijela, platna i prostora, bez pokušaja da se svaki trenutak odmah prevede u jedno značenje.
Za dublje razumijevanje:
- Zapazite koje ponavljanje nosi novu razinu napetosti.
- Slušajte zvukove tijela, tkanine i prostorije.
- Razlikujte promatranje od potrebe za tumačenjem.
- Nakon izvedbe zapamtite osjetni utisak prije nego što ga analizirate.
Vrijednost Banichina performansa
Banichin novi performans pripada izvedbama koje se ne ocjenjuju prema broju scena ili učinku završnog prizora. Njegova vrijednost proizlazi iz dosljednog istraživanja tišine, ponavljanja i granica izvođačkog tijela. Izvedba ostaje skromna, a opet stalno prisutna, bez pokušaja da se nametne jedinstveni oblik.
Posebno je uvjerljiva u načinu na koji stvara odnos između materijala i ljudske nemoći. Platno se ne pokorava, a tijelo ne mora dokazati vještinu. Upravo ta nesigurnost otvara prostor za empatiju i suosjećanje bez sentimentalnog završetka. Djelo ostavlja otvorenim pitanje o tome tko je u izvedbi subjekt, a tko njezin dio.
Posjetite najavljenu izvedbu, pratite termine kulturnih događaja i podijelite svoje dojmove s čitateljima KulturKokoške. Svaka posjeta takvom performansu pruža priliku da se njegova krhkost sačuva u živom iskustvu, a ne samo u objavljenoj fotografiji.