More u džepu: nova zbirka priča mlade autorice iz Splita

Nova zbirka kratke proze More u džepu, prva knjiga mlade autorice Ivane Perić iz Splita, donosi devet priča o ljudima na razmeđu obale, obitelji i novih početaka. Već s prvom stranicom knjiga pokazuje da autorica nema namjeru pisati panoramski roman, nego promatrati uske trenutke u kojima se mijenjaju odnosi i izbori. Zbirka je intimna, a ipak šira od osobne priče: svaka se priča opire na mjesto, način govora i određenu napetost.

U središtu su osobe koje čekaju, odlaze ili se nastoje zadržati na mjestu koje im pripada. Studentica vraća se na otok, taksist preuzima putnicu, radnica u noćnoj smjeni pronalazi predmet koji pripada nepoznatom čovjeku. More je stalna prisutnost, ponekad odvično, ponekad posredno, a ponekad ga čitatelj osjeća u razmacima između dva susreta. Perić grades priče svojim osećajem za trenutak, zadržavajući ih u napetosti sve do posljednje rečenice.

Knjiga nudi čitatelju različite registre, odmelankičnih epizoda do mirnijih obiteljskih slika. Njezina glavna odlika nije iznimanje događaja, nego preciznost promatrača. Autorica pokazuje kako sitnice mogu otkriti cijeli život, a njezini likovi često se definiraju upravo onime što nisu spremni reći. More u džepu zato djeluje kao ozbiljan književni debi.

Prva zbirka koja drži glas

Perićino prvo pojavljivanje u književnosti nosi svježinu koju je teže opisati nego osjetiti. Autorica izbjegava uvodno predstavljanje likova, obiteljskih povijesti i dugih objašnjenja. Čitatelj u prvoj priči odmah ulazi u situaciju, a likovi se postupno otkrivaju kroz njihove reakcije, manje gestikulacije i ponekad nepotpune razgovore. Taj postupak stvara povjerenje između teksta i čitelja te ostavlja dojam da priče postoje izvan stranica na kojima su zapisane.

Zbirka je dobro strukturirana iako pojedine priče nemaju jednaku snagu. Najuspješnije se opiru snažnoj centralnoj situaciji, dok slabije kompozicije ponekad nastoje istaknuti previše tema. To ne narušava cjelovit dojam, ali pokazuje da autorica još uči razlikovati između materijala koji sam po sebi nudi dovoljno napetosti i onoga koji traži dodatno usmjeravanje. Upravo ta razlika izdvara More u džepu iz uobičajenih zbirki mladih autora.

Perićin glas ostaje dosljedan kroz različite tonove. Čak i kada se priča približava patnici, autorica izbjegava sentimentalnost i patetične zaključke. Emocije se često pojavljuju posredno, kroz promjenu temperature, ritma ili kretnji u prostoru. Takva se zbirka može čitati kao niz mikroportreta, ali svaka priča zadržava vlastitu unutarnju logiku i ne postaje samo ilustracija neke općenitije teze.

Split kao prisutna građa

Split u ovoj zbirki nije turistička dekoracacija niti pozadina za lijepu priču o povratku. Grad se pojavljuje kroz stvarne zvukove: tramvajno zvonjavanje, glasove s terase, motor na ulici, sirenu broda i škripanje vrata. Perić pažljivo bilježi manje formalne zvukove Splitskog svakodnevnog života, povezujući ih s unutarnjim previranjima likova. Mjesto tako postaje sudionik priče, a ne samo adresa na kojoj se radnja odvija.

Jadran također nema romantičnu ulogu. More je prije svega granica između onoga što pripada čovjeku i onoga što mu se može oteti. U priči o studentici ono podsjeća na obvezu prema obitelji, a u priči o noćnom radniku na privremenost života uz obalu. Splitska svakodnevica pronalazi se između turističke sezone, obiteljskih obveza i posla koji ne prestaje ni tijekom ljeta. Autorica te pojedinosti ne ističe radi efektnosti, nego ih prirodno spaja u cjelinu.

Zanimljivo je što se gradski identitet ne ograničava na Split. Likovi putuju, vraćaju se ili zamišljaju drugi život, a čak i kada priča ima drugi krajolik, ostaje prisutan način na koji autorica promatra obiteljske veze i međuljudske razmake. Takav širi kulturni kontekst može se pratiti i na portalu KulturKokoška, koji povezuje različite umjetničke prakse, autore i teme suvremenog stvaralaštva.

Priče pokretne poput filma

Perićine priče često se grade kao kratke filmske scene. Autorica uvodi u pokret, presijeca svakodnevni trenutak i ostavlja važan razgovor da se događa iza leđa likova. Kamera se približava licu, pa se povlači prema prozoru ili ulici, a ponekad ostaje na predmetu koji nosi dio priče. Taj vizualni instinkt čini svaku priču neposrednom i pomaže čitatelju da osjeti kako se situacija razvija.

U priči Karte ta je struktura posebno izražena. Lik ne donosi odluku iz slobodne volje, nego se prepušta mehanizmu slučaja, u kojem svaki novi potez mijenja odnos prema prethodnome. Igrа slučaja dodatno je prikazana u vodiču o kazinu, no u Perićinoj priči kocka nije bitno financijski nego psihološki događaj. Taj trenutak otvara prostor za razgovor o ovisnosti, samouvjerenosti i iluziji da se život može voditi pravilima koja izboru prethode.

Vrijeme u zbirci rijetko teče pravocrtno. Prošlost se vraća u obliku slike, slučajne rečenice ili naglog sjećanja, a budućnost ostaje zaključana u nekoliko mogućih završetaka. Autorica izbjegava simultano objašnjavanje sadašnjosti i prošlosti, pa čitatelj mora sam povezati fragmente. Krajevi priča nisu uvijek rezolucija, ali imaju dojam iznenadnog presjeka: nešto ostaje otvoreno upravo zato što je prethodno bilo jasno postavljeno.

Riječi, šutnja i ritam

Jezik kojim Perić piše svjestan je svojih mogućnosti. Rečenice su često kratke, a ponekad se međusobno prekidaju baš kada bi čitalac očekivao objašnjenje. Taj ritam odgovara narativu: ljudi znaju manje nego što osjećaju, a njihove rečenice često služe za izbjegavanje onoga što je važnije. Autorica ne dodaje riječi radi ljepote ni zato da bi pojačala emocionalnu sliku. Njezin izbor ostaje funkcionalan i čuvanim prostoru priče.

Dalmatinski izrazi i lokalni govor pojavljuju se bez namjernog folkloriziranja. Oni označavaju pripadnost, obiteljske navike ili određeni ton svakodnevnice, ali ne služe kao ukras. U isto vrijeme Perić izbjegava pretjerano lokaliziranje koje bi čitatelju izvan južne Hrvatske otežalo razumijevanje. Taj balans pokazuje zrelost: regionalna markacija ostaje prepoznatljiva, a priča ipak ostaje otvorena široj publici.

Najveći problem zbirke pojavljuje se kada autorica pokušava istaknuti ono što bi priča mogla pokazati sama. U jednoj se epizodi slučaj objašnjava naknadnim refleksijama, pa neizrečeni odnos između dvaju likova dobiva suvišno potporu. Događaj time gubi dio tajne, a čitatelj je manje prisiljen sam ga tumačiti. Takve manje nepravilnosti ne narušaju dojam autoričina glasa, ali pokazuju da sazrevanje ne znači samo stvaranje novih priča, nego i obuzdavanje želje da se sve objasni.

Likovi koji biraju vlastite putove

Ženski likovi u zbirki često se nalaze u trenutku odluke. Nisu predstavljeni kao savršene junakinje ni kao žrtve okolnosti, a njihove se želje ne svode na jedinstvenu emociju. Studentica želi otići, ali je vezana obiteljskom poviješću; radnica želi zadržati dostojanstvo, iako joj posao nameće stalnu prilagodbu. Perić tako postavlja žensku samostalnost u obične situacije u kojima svaki izbor ima stvarnu cijenu.

Odnosi među članovima obitelji osobito su osjetljivi. Majke, kćeri i bake u pričama se vole na načine koji nisu uvijek jednostavni za izreći. Njihova briga može izgledati kao pritisak, a odavanje distance kao dokaz da im je stalo. Autorica izbjegava svijet bijelih crno-bijelih obiteljskih slika te zadržava prostor za proturječje. Likovi ponekad pogreše iz ljubavi, ponekad štite svoje potrebe tuđim izgovorima, a priča ih ne osuđuje bez dodatnog obrazloženja.

Muški se likovi također pojavljuju izvan unaprijed zadanih uloga. Jedan je odsutan, drugi previše samouvjeren, treći pokušava biti blizak u trenutku kada mu bliskost još nije dostupna. Perić ne stvara muški antipod ženskim junakinjama; njihove mane i nesigurnosti dio su širega slavljenika mjesta i slučaja. Upravo zato zbirka zvuči uvjerljivo: ljudi se ne dijele na strane unutar obitelji, načina izražavanja ili prema tome tko bolje razumije vlastiti život.

Knjiga koja otvara razgovor

More u džepu nije zbirka koja počinje s velikim izazovima, nego s promatračkom disciplinom. Perić prepoznaje da se život često mijenja u sitnim trenucima: netko nakon deset minuta šutnje kaže nešto drukčije, neko ostavlja vrata otvorena, netko izbjegava pogled prema moru. Njezine priče te trenutke zadržavaju dovoljno dugo da bi postali središnji, a dovoljno kratko da zadrže čitaljevu pozornost.

U knjizi se osjeća i svijest o suvremenoj kulturnoj slici. Tema obale, migracija, obiteljskog rada, potrošnje i privatnog zadovoljstva spojene su bezProgramske ideološke poruke. Autorica svoje motive izvodi iz svakodnevnog života i dopušta im da se očituju posredno. Takav pristup ostavlja prostor čitatelju da prepozna vlastite primjerke sličnih situacija, ali ih ne svodi na univerzalnu žensku sudbinu.

Za ljubitelje kratke proze ova zbirka nudi uzbudljiv početak. Pojedine priče mogle bi biti dodatno dorađene, no knjiga posjeduje rijetko iznimanje u prvom tekstu: autorica zna svoju temu, svoje likove i ritam svojih rečenica. More u džepu pripada onim izdanjima koja se čitaju zbog užitka u jeziku, a potom ostaju u sjećanju zbog precizno uhvaćenih trenutaka.


Pročitajte More u džepu i pratite kulturna događanja povezane s temama na kojima Perić gradi svoje priče. Uz književnost, za prošireni umjetnički kontekst korisna je i preporuka pet izložbi, koja vodi prema zanimljivim vizualnim susretima.

Stavite zbirku Ivane Perić na čitačku policu, otvorite prvu priču i prepustite se glasovima, tišini i blizini mora. Podijelite naslov s čitateljima koji vole kratku prozu, autorske glasove i priče duboko ukorijenjene u svakodnevnom životu.