Tijelo kao sučelje između pokreta i algoritma

U galerijskom prostoru svjetlo pulsira poput sporog daha. Na podu je kružna projekcija, iznad izvođačice lebdi kamera, a na njezinoj koži pojavljuju se digitalne mrlje koje reagiraju na otkucaje srca. Performans nije ni ples, ni kazalište, ni tehnološka demonstracija, iako u sebi nosi elemente svega toga. Tijelo je istodobno materijal, ekran, mjerni instrument i mjesto otpora.

S Lanom Vuković razgovaramo nakon izvedbe Senzorij, rada u kojem umjetnica istražuje kako tehnologija mijenja naš odnos prema granicama tijela. U njezinoj praksi nosivi senzori, zvuk, proširena stvarnost i biometrijski podaci nisu ukrasni dodaci, već partneri u koreografiji. Sustav smije zakasniti, pogriješiti i proizvesti neočekivanu sliku.

Lana je završila studij novih medija, no njezin rad nastaje između različitih disciplina. U njemu se susreću izvedbena umjetnost, eksperimentalni film, zvučni dizajn, programiranje i feministička teorija. Zanima je što se događa kada tijelo prestane biti promatrano kao stabilna cjelina i postane promjenjivo sučelje između osobnog iskustva i tehničke infrastrukture.

Razgovor se kreće od intime i izloženosti do pitanja nadzora, pristupačnosti i umjetničke odgovornosti. Umjesto obećanja da će tehnologija riješiti sve probleme izvedbe, Vuković je koristi kako bi ih učinila vidljivijima. Njezini radovi traže strpljenje, ali zauzvrat nude rijetko iskustvo: mogućnost da vlastito tijelo promatramo istodobno iznutra i izvana.

Tijelo kao sučelje

Kada ste počeli tijelo promatrati kao tehnološko sučelje, a ne samo kao izvedbeni alat?

Lana Vuković: Vjerojatno onda kada sam shvatila da tijelo nikada nije samo moje. Ono je uvijek već upisano u sustave koji ga mjere, opisuju i kategoriziraju. Medicinski uređaji, aplikacije za praćenje zdravlja, sigurnosne kamere i društvene mreže svakodnevno stvaraju verzije našeg tijela. U izvedbi pokušavam taj proces preokrenuti: umjesto da tijelo bude pasivno očitano, ono proizvodi sliku, zvuk i pravila prostora.

U Senzoriju nosim senzore koji bilježe temperaturu kože, ubrzanje pokreta i promjene pulsa. Podaci ne stvaraju realističan prikaz moga stanja. Oni ga prevode u zvučne valove, boje i kašnjenja. Publika ne vidi moje otkucaje srca kao broj, već čuje kako se prostor mijenja kada sam napeta ili kada usporim. Ta nepreciznost važna je jer pokazuje da nijedno mjerenje nije neutralno.

Znači li to da tehnologija u vašem radu ima karakter izvedbenog partnera?

Da, ali partnera koji je tvrdoglav i ponekad nespretan. Sustav reagira na moje tijelo, no ne razumije ga. Može prepoznati ubrzanje, ali ne zna je li ono posljedica straha, uzbuđenja ili fizičkog napora. Upravo u tom raskoraku nastaje dramaturgija. Ne zanima me simulacija savršene kontrole, nego pregovaranje između namjere i onoga što uređaj proizvede.

Kad stroj uzvrati pogled

Kamera je u njezinoj izvedbi istodobno oko i sudionik. Postavljena je dovoljno blizu da publika vidi pore, znoj i sitne promjene izraza lica, ali slika nikada nije običan prijenos. Program je rasteže, fragmentira ili prebacuje u apstraktne oblike. Posjetitelj tako dobiva tijelo koje je prepoznatljivo i udaljeno, intimno i već obrađeno.

Što za vas znači biti izložena pogledu kamere?

Kamera proizvodi osjećaj da stalno moram nešto dokazivati. Čak i kada mirujem, ona od mene traži čitljivost. U svakodnevnom životu to je poznato iskustvo, osobito ženama: tijelo se procjenjuje, nadzire i uspoređuje. U izvedbi želim taj pogled učiniti vidljivim. Kamera nije skrivena; publika zna gdje je, zna da snima i vidi kako se slika mijenja.

Ponekad namjerno zauzmem položaj u kojem sustav više ne može lako detektirati lice. Spustim se na pod, prekrijem senzor ili se okrenem prema zidu. To nisu geste bijega, nego koreografska pitanja: što se događa kada odbijem biti dostupna algoritmu? Može li nečitljivost postati oblik slobode? U tom trenutku tehnički kvar poprima političku dimenziju.

O umjetničkoj se namjeri često govori kao da je ona potpuno jasna prije izvedbe, no meni je važnije priznati koliko se rad mijenja u susretu s prostorom i gledateljima. Korisno mi je bilo čitati o tome kako se oblikuje umjetnička izjava, osobito o odnosu između objašnjenja rada i njegova iskustvenog sloja. Ne želim publici unaprijed zatvoriti značenje, ali želim ponuditi dovoljno tragova za ulazak.

Materijali koji pamte dodir

U umjetničkom procesu Vuković kombinira precizno programiranje s vrlo jednostavnim materijalima: elastičnim trakama, metalnim pločicama, folijama, tkaninama i predmetima koje je moguće držati u ruci. Takav spoj briše granicu između laboratorija i improviziranog studija. Najsofisticiraniji senzor može biti povezan s komadom tkanine koji mijenja napetost ovisno o pokretu.

Kako birate tehnologiju za pojedini rad?

Ne počinjem od pitanja što je novo, nego što može poslušati određeni tjelesni problem. Ako rad govori o disanju, ne treba mi nužno vizualno spektakularan uređaj. Možda mi je dovoljan mikrofon, membrana ili materijal koji lagano vibrira. Ako govorim o pamćenju, zanimaju me sustavi koji kasne, ponavljaju ili čuvaju trag prošlog pokreta.

Važno mi je da tehnologija ostane osjetljiva na dodir. Kada je sve skriveno iza zaslona, gledatelj može zaboraviti da je svaki digitalni učinak vezan uz fizičku infrastrukturu: kablove, baterije, toplinu, težinu i održavanje. Zato u prostoru ostavljam dijelove sustava vidljivima. Želim da se vidi da izvedba ima tijelo.

U radu s materijalima često se vraćam književnosti jer mi ona omogućuje da dugo ostanem uz nejasnu ideju. Čitanje nije bijeg od tehničkog istraživanja, nego način da pronađem drukčije ritmove mišljenja. Zato mi je bliska misao iz vodiča o tome zašto čitati knjige: tekst može proširiti iskustvo tijela prema onome što još nije moguće izvesti.

Predmeti koji ulaze u izvedbu

Pogreška kao koreografija

U tehnološkoj umjetnosti često postoji pritisak da sve radi besprijekorno. Publika očekuje preciznu projekciju, čist zvuk i uređaj koji reagira u točno predviđenom trenutku. Vuković, međutim, pogrešku tretira kao ravnopravnog izvođača. Kašnjenje signala, gubitak veze ili neočekivani zvuk mogu otvoriti prostor za drukčije iskustvo.

Kako pripremate izvedbu ako znate da sustav može zakazati?

Testiram mnogo, ali ne pokušavam ukloniti svaku mogućnost iznenađenja. Postoje kvarovi koje moram spriječiti jer bi ugrozili sigurnost izvođača ili publike. No estetska pogreška može ostati. Ako senzor ne očita pokret, ne zaustavljam nužno izvedbu. Promatram što se događa s mojim tijelom kada očekujem reakciju koja izostane. Ta praznina ima vlastiti ritam.

Publika često misli da treba ignorirati tehničke probleme kako bi se održala iluzija. Meni je zanimljivije kada se problem prizna. Tada se izvedba prestaje predstavljati kao zatvoren svijet i pokazuje svoju konstrukciju. U tom trenutku gledatelji mogu postati pažljiviji: počinju pratiti odnos između osobe, stroja i prostora, umjesto da samo čekaju sljedeći efekt.

Postoji li granica između kontrole i prepuštanja?

Granica se mijenja iz minute u minutu. Kao izvođačica moram znati dovoljno o sustavu da mogu reagirati, ali ne smijem ga potpuno ukrotiti. Kada je sve unaprijed odlučeno, tijelo postaje ilustracija. Kada je sve prepušteno slučaju, nestaje odgovornost. Zanimaju me zone u kojima je moguće pregovarati.

Rod, izloženost i pravo na privatnost

Pitanje tijela u njezinu radu nikada nije samo formalno. Tko smije biti viđen, tko se mora sakrivati, čije se iskustvo smatra mjerodavnim i tko ima pravo odbiti mjerenje, pitanja su koja ulaze u svaku izvedbu. Feministička perspektiva ovdje nije dodatni sloj, već način promatranja tehnologije i njezinih posljedica.

Kako se vaše iskustvo žene odražava u radu s digitalnim alatima?

Odražava se kroz oprez. Žensko tijelo često se prikazuje kao podatak dostupan drugima: za procjenu, reklamu, medicinsku odluku ili javni komentar. Ne želim ponoviti taj obrazac tako da publiku uvjerim kako je moje tijelo transparentno i uvijek spremno za interpretaciju. U nekim izvedbama namjerno stvaram slijepe zone, nejasne slike i trenutke u kojima ne nudim lice.

To je povezano i s načinom na koji se žena očekuje ponašati u javnosti. Trebala bi biti prisutna, ali ne preglasna; vidljiva, ali ne prijeteća; dostupna, ali pod kontrolom. U jednom radu glasovni sustav mijenja frekvenciju kada govorim tiše, kao da nagrađuje povlačenje. Kada to primijetim, počinjem govoriti sve glasnije, sve dok sustav ne postane neugodan. Tada tehnologija otkriva normu koju je prethodno skrivala.

O širim promjenama u reprezentaciji i društvenim ulogama korisno je razmišljati kroz tekstove poput onoga o tome kako se mijenjala uloga žene. Povijest nije pozadina rada, nego materijal koji se vraća kroz geste, odjeću, govor i način na koji publika promatra tijelo.

Pitanja koja pratim tijekom procesa

Od laboratorija do susreta s publikom

Prije javne izvedbe Lana organizira male probe s ljudima koji nisu nužno umjetnici. Oni ne testiraju samo razumljivost rada, nego i vlastiti osjećaj sigurnosti. Neki sudionici žele prići senzoru, drugi žele ostati na udaljenosti. Za nju su oba odgovora jednako vrijedna jer pokazuju da interaktivnost ne smije postati obveza.

Kako određujete koliko publika smije utjecati na izvedbu?

Uvijek postoji mogućnost promatranja bez uključivanja. To mi je osnovni etički uvjet. Ako osoba mora dodirnuti uređaj ili dati biometrijski podatak da bi rad funkcionirao, onda joj moram ponuditi jasnu alternativu. Ne želim da se sudjelovanje pretvori u pritisak, osobito kada su u pitanju intimni podaci ili fizička blizina.

U posljednje vrijeme sve više razmišljam o pristupačnosti. Tamna prostorija, snažan zvuk ili brzo mijenjanje slike mogu nekome biti prepreka. Zato pripremam tiše termine, opise izvedbe i mogućnost da se prostor obiđe prije početka. Tehnološka inovacija nema puno smisla ako povećava broj ljudi koji se osjećaju isključenima iz umjetničkog iskustva.

Što vam gledatelji najčešće donesu, a da to niste očekivali?

Donesu vlastite priče o uređajima. Netko prepozna zvuk monitora iz bolnice, netko se prisjeti aplikacije koja ga je svakodnevno podsjećala da mora biti produktivniji, a netko se naljuti jer mu se čini da ponovno gledamo tijelo kroz brojke. Ti odgovori mijenjaju rad. Performans završava u prostoru, ali njegovo značenje nastavlja se u razgovorima poslije.

Tehnologija koja ostavlja trag

Za Vuković umjetnički rad nije demonstracija novog uređaja, već privremeni sustav odnosa. Tehnologija u njemu može biti nježna, invazivna, smiješna ili nepraktična. Takva promjenjivost čini njezine izvedbe bliskima iskustvu svakodnevnog života, u kojem stalno pregovaramo s ekranima, lozinkama, senzorima i automatiziranim odlukama.

Što želite da publika ponese nakon izvedbe?

Ne želim da ponese jednu jasnu poruku. Voljela bih da ponese laganu sumnju prema vlastitim navikama. Kada aplikacija kaže da je nešto izmjerila, pitati se što je izostalo iz mjerenja. Kada kamera proizvede sliku, pitati se kome je ta slika namijenjena. Kada tijelo osjeti nelagodu, ne potisnuti je odmah kao smetnju.

Za mene je izvedba uspješna kada gledatelj izađe s malo izmijenjenim osjećajem vlastite fizičke prisutnosti. Možda će obratiti pažnju na disanje dok čeka semafor ili na način na koji telefon prati njegovo kretanje. To su sitni pomaci, ali iz njih se može razviti kritički odnos prema tehnologiji. Umjetnost ne mora ponuditi rješenje da bi proizvela važan oblik znanja.

Sljedeći rad razvijam s plesačicama različitih dobi i tjelesnih mogućnosti. Zanima me kako bi sustav izgledao kada ne bi tražio jedno optimalno tijelo, jednu brzinu ili jedan način kretanja. Umjesto prilagodbe osobe uređaju, pokušavamo uređaj prilagoditi mnoštvu tijela. To je tehnički zahtjevnije, ali i politički zanimljivije.

Pravo na nesavršen signal

U vremenu kada se od tijela očekuje stalna dostupnost podacima, performans može ponuditi suprotan ritam. On dopušta prekid, šum, odgodu i pogrešno očitanje. U radu Lane Vuković tijelo nije objekt koji tehnologija treba poboljšati. Ono je živo, kontradiktorno i sposobno odbiti ulogu savršeno čitljivog korisnika.

Može li tehnologija ikada biti neutralna u izvedbenoj umjetnosti?

Ne vjerujem da može biti neutralna, ali može biti transparentna u svojim ograničenjima. Važno je reći tko je dizajnirao sustav, na kojim je podacima treniran i čije tijelo prepoznaje. Umjetnici često posuđuju alate kao da su bez povijesti, a svaki alat nosi odluke svojih tvoraca. Kada to priznamo, možemo ga početi koristiti odgovornije.

Meni je važno zadržati pravo na nesavršen signal. Tijelo ne mora stalno proizvoditi korisne podatke, a umjetnički rad ne mora sve prevesti u razumljiv rezultat. U šumu postoji mogućnost da se pojavi nešto što nije bilo predviđeno. Ondje počinje razgovor između tijela i tehnologije koji nije poslušan, brz ni potpuno kontroliran.

Ako se ova izvedba nastavi mijenjati, bit će to zbog ljudi koji su je gledali, osjetili i doveli u pitanje. Posjetite sljedeći program KulturKokoške, zastanite pred radovima koji vas izmaknu iz navike i uključite se u razgovor o tome kako umjetnost može ponovno učiniti tijelo vidljivim, složenim i slobodnim.