Preporuka: pet filmova koje je režirala žena

Kad govorimo o filmu koji je režirala žena, lako se u fokus uzimaju osobni potpis, intimni motivi ili priča o svijetu u kojem su žene bile tiho prisutne. Ovaj izbor ipak počinje jednostavnije: svaki film vrijedi pogledati zbog vlastitog scenarija, ritma i odnosa prema materiji koju donosi. Kritički ih čitamo kao djela sa samostalnim autorstvom, a ne kao dokaz da jedna autorica može govoriti o cijelom spektru iskustava. Slots With No Bonus Rounds.

Na popisu su ostvarci Jennifer Kent, Céline Sciamma, Deniz Gamze Ergüven, Greta Gerwig i Rose Glass. Njihovi filmovi ne dijele jedan žanr ni jednu izravnu temu. U izboru se naizmjenično pojavljuju obiteljska drama, ljubav ispričana kroz slikarstvo, priča o slobodi, adolescentnom otporu i religioznom fanatizmu.

Ženska režija ne predstavlja jedinstven estetski odjeljak. Filmovi s popisa ne moraju biti posvećeni pravima žena da bi njihove autorke važile, a nijedan lik ne treba pretvarati u simbol ili argument. Ovdje je važnije vidjeti kako se izboru može pristupiti pažljivo, prema autorskom potpisu i filmskom iskustvu.

Potrebno je razjasniti i granice takve kategorije. Bilo bi nepristojno ograničiti žensko filmsko stvaralaštvo na temu roda, a podjedno je korisno zamijetiti kada filmovi ženske likove prikazuju djelovanjem, a ne samo izgledom. Pet naslova u nastavku zato čine pet zasebnih priča, dostupnih za gledanje i međusobno uspoređivanje. U središtu je filmsko oblikovanje: kako se gradi lik, kako se koristi govor i kako se određuje tempo priče. Vrijedi ih promatrati kao glasove različitih autorki, a ne kao zamjenu za različitost uopće.

Strah koji se ne može izgovoriti

Jennifer Kent u filmu The Babadook prati samohranu majku i njezina sedmogodišnjeg sina nakon smrti supruga. Njihov dom posjećuje knjiga o čudovištu, a strah postaje sredstvo za razgovor o tuzi, ljutnji i odnosu u kojem ljubav prelazi u zaštitu. Film odmah postavlja pitanje može li se obitelj obnoviti bez prizivanja onoga što se njezin član tji prepoznati.

Kent gradi napetost iz zvuka, pauza i ograničenog prostora, uz malo uobičajenih poskoka za žanr. Posebno je snažan portret majčinstva koje ne mora biti savršeno da bi bilo duboko. Pitanje filma nije samo hoće li se strah obuzdati, nego može li ga prepoznati osoba koja ga doživljava. Upravo zato film djeluje i nakon završetka, a glasovna izvedba majke daje prostor i za suprotne osjećaje. Film drži publiku u prostoru između obiteljskog romana i noćnog filma strave.

Pogled koji ne posjeduje

U Portretu gospođe na požaru Céline Sciamma uvodi slikaricu u osamnaestostoljetnoj Bretaniji kako bi izradila portret mlade plemićke. Model i slikarica razvijaju bliskost, dok usporeni kadar, vatra i blage boje prizivaju sliku prije nastanka. Scena bez golih tijela ipak govori o požudi, a umjetničin pogled ne svlađuje drugo tijelo.

Film traži strpljenje jer njegova ljubavna priča počiva na napetosti između blizine i odlaska. Sciamma se ne ispričava zbog želje, nego je smješta u povijesni okvir u kojem žene nisu jednako slobodne. Pitanje o tome tko smije gledati otvara se i u drugim umjetničkim jezicima; u tom je duhu zanimljiv projekt Julija Eltingea, koji spaja esejističko pisanje, performans i vizualne prakse u istraživanju roda i seksualnosti. Zato je Sciammina slika o ženskom pogledu važna i šire od jednog povijesnog filma.

Tijelo izvan dosega zakona

U Mustangu Deniz Gamze Ergüven prati pet sestara koje rastu u ruralnoj Anatoliji i suočavaju se s prinudnim brakovima nakon završetka škole. Filmska priča otvara prostor za razgovor o pravima mladih žena, zakonu koji dopušta rani brak i prvi otpor prema sudbine koju im određuju odrasli. Sestre nisu savršene junakinje, pa njihova snaga dolazi iz međusobne solidarnosti i upornosti. Njihova svakodnevica oblikuje manjak mogućnosti, a ne samo izolaciju od okoline.

Ergüven izbjegava romantično patetiziranje žrtava. Kamera ostaje blizu skućenom kućanstvu, a tijela djevojaka hvataju se u pokretu, vježbanju i dodiru koji ističu život izvan pravila. Film zadržava suh humor, čak i kada je radnja bolna. Zato je Mustang nježniji i hrabriji nego što njegov ratni tjek pretpostavlja, a djevojke se bore drukčije nego što im narativ obično dopušta.

Odrastanje između jednog grada

Greta Gerwig u Lady Bird vodi pubertetkinju Christine po kalifornijskom gradu Sacramento i prati njezin pokušaj da se otrgne od obitelji, škole i prvih ljubavnih neprilika. Ova poluautobiografska priča o odraslosti čuva sitne frustracije s kojima se mladi ljudi suočavaju u obitelji, a njezin ton uspješno spaja gubitak, sarkazam i toplinu.

Gerwig, koja je i scenaristica, gradi lik Christine iz unutarnjeg vremena, s obiteljskim dosadkom i glazbom koja pripada toj generaciji. Pogled mlade žene ne služi tuđim filmskim klišejima o ženskoj zrelosti. Ima i društvena slika majčinstva, odnos između sestara i stvaranje identiteta kroz razloge za bijeg. Film ipak ostaje više od generacijskog portreta jer njegova energija dolazi iz preciznog tempa i iznenađujućih rezultata. U estetici Gerwig film i fotografija dijele osjećaj neposrednosti; dodatni kontekst daje vodič o povratku analognoj fotografiji, koji promatra analogno snimanje kao kulturni izbor, a ne samo tehnički izazov.

Vjera, granice i neugodna blizina

U filmu Saint Maud Rose Glass predstavlja medicinsku sestru koja njeguje bogatog i teško pokretnog muškarca. Njegova vjera, fizička bol i naručeni odnos prema njezinoj njezi otvaraju prostor za manipulaciju. Maud se postupno pretvara u osobu koja vjerski entuzijazam povezuje s izborom žrtve, a njezina želja za priznavanjem potpuno je opasna. Oba su lika ranjiva i moćna, pa film izbjegava jednostavnu podjelu na žrtvu i nasilnika.

Film drži gledatelja u neugodnoj blizini zbog intimnih kadrova, zvučnih ponavljanja i odsutnosti sigurnog prostora. Njegov je glavni prijelaz između nježnosti i prisile, a boja i zvuk čine od teškog doma mentalnu mapu. Kentin The Babadook također radi s obiteljskim strahom, no Glass u prostoru vjere i želje postavlja drukčije, hladnije pitanje. Režiserski prvijenac zato djeluje bez sigurnog odgovora, čak i kada zadržava nadu.

Vodič za filmski večer

Odabir može početi rasporedom, a ne slučajnim uključivanjem prve dostupne opcije. Za mirniju večer prikladni su Lady Bird i Portret gospođe na požaru; za intenzivniji doživljaj Mustang i The Babadook donose drukčije vrste napetosti, dok Saint Maud ostavlja najviše prostora za neugodna pitanja nakon svjetla ekrana. Svaki je film dovoljno samostalan da bi izazvao vlastiti razgovor, pa iz njih možete sastaviti večer za jednu osobu ili za društvo. Popis ne treba dovršiti za jedno veče; njegova je svrha potaknuti interes za autorke.

Kao u vodiču o mašinama bez bonusnih rundi, tako i filmski doživljaj ovisi o pravilima koja autor postavlja, a ne samo o sreći. Zato se isplati pitati kome pripada priča, koji se trenutak pomiče prema naprijed i koji lik dobiva pravo na vlastitu priču.

U skladu s time, pet preporuka i praktičnih napomena za gledanje izdvajamo ovako:

Odaberite večerašnji naslov, pozovite nekoga da ga pogledate s vama i podijelite svoj izbor s čitateljima KulturKokoška. Pet filmskih svijetova čeka, a svaki otvara drukčiji razgovor o tome što film može reći.