Umjetnica čiji dijalog s plastikom otvara pitanja o budućnosti

U zagrebačkom ateljeu prepunom providnih vrećica i sitnih komadića plastike nastaje umjetnost koja se ne može lako zaboraviti. Riječ je o radu umjetnice čije ime sve češće spominju domaća i inozemna publika, a njezina djela putuju od galerija do muzeja, od ekoloških skupova do umjetničkih bijenala. Njezin jezik nije riječ nego materija, a materija je ona koju većina nas baca bez razmišljanja – mikroplastika, ambalažni otpad, ostaci svakodnevne konzumentske rastrošnosti.

Njezin pristup od samih početaka spaja dokumentarističku preciznost s poetskom imaginacijom, a svaka instalacija funkcionira i kao vizualna meditacija i kao svojevrsni forenzički zapis. Kroz seriju radova nastalih u posljednjih pet godina ona gradi osobni atlas onečišćenja koji je istovremeno nježan i uznemirujući. U nastavku donosimo portret umjetnice koja radi s otpadom i mikroplastom, njezine motive, procese i širi kontekst u kojem njezina praksa dobiva smisao.

Korijeni i rana istraživanja

Umjetnica je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje se najprije specijalizirala za grafiku, no već tada su je privlačili procesi koji izlaze iz okvira klasične grafike. Tijekom diplomskog rada počela je skupljati komadiće plastike na plažama Istre i Kvarnera, ne kao aktivistički čin nego kao gotovo dječji poriv da sačuva nešto što joj se činilo lijepim u svojoj bizarnoj teksturi. Ti prvi nalazi postali su sjeme iz kojeg je izrastao cijeli ciklus radova koji danas nazivamo "Mali sedimenti".

Nakon završetka studija provela je godinu dana u rezidencijalnom programu u Nizozemskoj, gdje je imala priliku raditi s institucijama koje se bave istraživanjem mora i onečišćenja. Tamo je prvi put jasno artikulirala ono što će postati njezin trajni umjetnički interes: mikroplastiku kao materijal koji nosi slojeve značenja – ekološki, ekonomski, emocionalni i estetski. Suradnja s oceanografima u Rotterdamu omogućila joj je da razvije metodologiju razvrstavanja čestica po boji, veličini i podrijetlu, što je postalo temelj njezinih kasnijih instalacija.

Povratak u Hrvatsku donio je prvu veću izložbu u Zagrebu, a kritika je u njoj prepoznala neuobičajenu kombinaciju znanstvene dokumentacije i umjetničke slobode. Sama umjetnica često naglašava da je za nju svaka čestica istovremeno i dokaz i metafora – dokaz ljudskog nemara prema okolišu, ali i metafora krhkosti prirode koja se prilagođava i opstaje. Ta dvojnost prožima sve njezine kasnije cikluse.

Materijali, tehnike i jezik otpada

Osnova njezina rada je sakupljanje mikroplastike iz mora, slatkovodnih tokova i gradskih odlagališta, no umjetnica tu građu tretira na iznenađujuće raznolike načine. Neke čestice ugrađuje u epoksidne smole i oblikuje u ploče koje nalikuju geološkim uzorcima, druge slaže u geometrijske kompozicije referirajući se na apstraktnu tradiciju dvadesetog stoljeća, a treće ostavlja u svojstvu sirovog nalaza, zaštićene staklenim okvirima. Svaki od tih pristupa nosi drugačiji odnos prema publici – od udaljene kontemplacije do izravnog suočavanja.

Osim same mikroplastike, u radovima koristi i veće fragmente plastičnog otpada – boce, čepove, dijelove igračaka – koji postaju skulpturalni elementi ili nosioci tekstualnih intervencija. Posebno je zanimljiv njezin postupak topljenja u kontroliranim uvjetima, pri čemu plastika gubi prvobitni oblik i postaje nova, gotovo organska tvar. Tim postupkom ona zapravo preispituje granice između prirode i umjetne tvari, pokazujući da se plastika može vratiti u stanje koje nalikuje mineralima, smoli ili čak tkivu.

Njezin atelijer nalikuje malom laboratoriju, s preciznim vagama, mikroskopima i posudama za razvrstavanje čestica. Istovremeno, u njemu se nalaze i slikarski stalci, knjige poezije i stari radioprijemnici, čiji se zvukovi povremeno koriste u videoinstalacijama. Ta kombinacija analitičkog i intuitivnog pristupa jedan je od razloga zašto njezini radovi uspijevaju komunicirati sa znanstvenom publikom i s posjetiteljima koji nemaju nikakvo predznanje o problematici onečišćenja.

Estetika, tijelo i ekološka empatija

Vizualni jezik umjetnice odlikuje se čistoćom forme i paletom boja koja se kreće od blago zamućenih pastela do oštrih, fluorescentnih tonova. Upravo ta ljepota, namjerno uglađena i skladna, stvara napetost u odnosu na temu koju obrađuje – jer ono što vidimo kao estetski privlačno zapravo je dokaz ekološke katastrofe. Njezine kompozicije podsjećaju na eksperimente Bauhausa ili na suzdržane kompozicije Agnes Martin, no umjesto linije i boje tu su čestice izvađene iz crijeva riba, s dna rijeka ili iz peradi jadranskih galebova.

Tijelo je još jedan važan motiv u njezinu radu, premda nenametljiv. U jednoj od najpoznatijih instalacija fragmenti mikroplastike ugrađeni su u prozirnu siluetu ženskog lika, sugerirajući kako se otrovne čestice ne zadržavaju samo u okolišu nego i u nama. Tu vezu između vanjskog onečišćenja i unutarnjeg, tjelesnog taloženja, umjetnica istražuje u suradnji s medicinskim institucijama, koristeći stvarne analize krvi i tkiva. Takva praksa otvara prostor za novu ekološku empatiju koja nadilazi apstraktnu brigu i postaje tjelesno iskustvo.

Na tragu takvih razmišljanja, njezin pristup dijeli senzibilitet s recentnim radovima koji propituju granice tijela, poput izložbe o granicama tijela koja se bavila sličnim pitanjima materijalnosti i tijela. Ta bliskost ogleda se u zajedničkom nastojanju da se tijelo ne tretira kao izolirani subjekt nego kao prostor prožimanja s okolišem.

Reakcije publike i kritički odjek

Recepcija njezinih radova u Hrvatskoj bila je postupna, no s godinama sve snažnija. Prve samostalne izložbe prolazile su uglavnom nezapaženo u široj javnosti, no kritika i mali, odani krug kolekcionara odmah su prepoznali njezin specifičan senzibilitet. Danas njezina djela redovito sudjeluju na regionalnim bijenalima, a pojedine su kompozicije uvrštene u stalne postave Muzeja suvremene umjetnosti. Publika nerijetko ostaje zatečena – ljudi dolaze s nelagodom, no ostaju pred instalacijama satima, ponekad i nakon zatvaranja galerije.

U inozemstvu je situacija ponešto drugačija. Na izložbama u Berlinu, Parizu i Tokiju njezini radovi redovito privlače pažnju publike i medija, što otvara raspravu o vidljivosti ekološke umjetnosti izvan njezinih izvornih sredina. Strani kritičari ističu kako njezin rad uspijeva premostiti jaz između lokalnog i globalnog, pokazujući da je pitanje mikroplastike univerzalno, ali da lokalni kontekst – jadranska obala, dalmatinski otoci, slavonske rijeke – daje njezinim radovima osobnu notu.

Ipak, javna rasprava nije uvijek samo pozitivna. Neki teoretičari upozoravaju da estetizacija ekološke patnje može dovesti do trivijalizacije problema, dok drugi smatraju da je ta estetizacija nužna kako bi se poruka uopće čula u moru vizualnih podražaja. Njezin rad se u tom kontekstu ponekad uspoređuje s drugim recentnim strujanjima u hrvatskoj kulturi, uključujući i hrvatski novi val koji je obilježio filmsku scenu. Sama umjetnica na kritike odgovara da umjetnost ne može zamijeniti znanost ni politiku, ali može otvoriti prostor za razmišljanje koji inače ne postoji.

Usporedba umjetničkih pristupa ekološkim temama

Pristup Primarni materijal Odnos prema publici Kritički rizik
Meditativni Mikroplastika iz mora i slatkovodnih tokova Kontemplacija i estetsko usporavanje Moguća estetizacija patnje
Dokumentarni Fotografije i videozapisi onečišćenja Direktno suočavanje i informiranje Moguća trivijalizacija kroz ponavljanje
Aktivistički Reciklirani predmeti iz svakodnevne uporabe Poziv na neposredno djelovanje Moguća didaktičnost
Znanstveno-umjetnički Uzorci tla, vode i tkiva s analitičkim podacima Dijalog s institucijama i publikom Moguća hermetičnost

Ovaj pregled pomaže razumjeti zašto je pristup umjetnice iz ovog portreta specifičan i prepoznatljiv. Ona se ne svrstava ni u jednu od tih kategorija u potpunosti, nego iz svake uzima ono što joj omogućava precizno artikuliranje ekološke brige.

Budući projekti i vizija

U narednim mjesecima umjetnica priprema nekoliko značajnih projekata. Prvi je velika izložba u suradnji s Institutom za oceanografiju u Splitu, gdje će predstaviti radove nastale na temelju dvogodišnjeg istraživanja prisutnosti mikroplastike u školjkama dalmatinskih uzgajališta. Drugi je međunarodni projekt u kojem će s kolegama iz Mediterana razviti zajedničku bazu podataka o mikroplastici u Sredozemlju, a svaki će umjetnik tu bazu tumačiti na svoj način.

Njezin rad postaje sve prisutniji u diskusijama koje nadilaze klasične umjetničke okvire. Na nedavnom je skupu u Zagrebu bila jedna od rijetkih vizualnih umjetnica na panelu posvećenom novim jezicima kulturne ekspresije, gdje je govorila o odnosu između ekologije i umjetničkog stvaralaštva. Pritom je istaknula kako njezina umjetnost ne želi biti didaktična nego poticati na osobno preispitivanje, što je izazvalo žustru raspravu s aktivistima koji zagovaraju izravniju poruku.

Sve se više njezinih radova veže za rasprave o održivosti i kružnoj ekonomiji, a u idućoj godini planira i suradnju s dizajnerima koji rade na biorazgradivoj ambalaži. Ta suradnja otvara pitanje može li umjetnost aktivno sudjelovati u oblikovanju novih materijala, ili samo reflektirati postojeće stanje. Umjetnica se, sudeći prema dosadašnjem radu, opredjeljuje za prvo, gradeći djela koja ne samo govore o problemu, nego i materijaliziraju moguća rješenja.

Preporuke za dublje praćenje

Rad umjetnice koja dijalog s plastikom pretvara u jezik suvremene kulture podsjeća nas da umjetnost može biti lijepa i nemilosrdna, dokumentarna i poetska. Ako vas je ovaj portret potaknuo na razmišljanje, podijelite ga s prijateljima, posjetite jednu od njezinih izložbi ili se uključite u lokalne inicijative za smanjenje plastičnog otpada. Svaki posjet, svaki razgovor, svaki sitni pomak prema svjesnijem odnosu prema okolišu dio je iste priče koju ona gradi iz dana u dan.