Tkanje identiteta: splitska umjetnica i njezine karte grada

U staroj gradskoj jezgri Splita, između zidova Dioklecijanove palače i šuštavih jedara na rivi, nastaje umjetnost koja spaja geografiju i sjećanje. Katarina Šolić, akademska slikarica i tekstilna istraživačica, već godinama pretvara karte svoga grada u platna, instalacije i nitaste kompozicije. Njezini radovi nisu samo dekorativni prikazi ulica i kvartova, oni su slojeviti zapisi o ljudima, migracijama, nestalim zanatima i ženskim pričama koje su stoljećima ostajale neucrtane u službene preglede grada.

Katarinin pristup umjetnosti počiva na uvjerenju da karta nikada nije samo orijentir. Ona je emocionalni atlas koji otkriva kako stanovnici doživljavaju prostor oko sebe. Dok se turisti snalaze po brošurama i digitalnim aplikacijama, ona skuplja stare katastarske planove, razglednice iz sedamdesetih, dječje crteže ulica i rukom iscrtane tlocrte stanova. Sve te fragmente pretače u nove cjeline, koristeći konac, vosak, lan, a ponekad i morsku sol s Marjana kao materijal koji nosi miris i teksturu krajobraza.

Ova umjetnica živi i radi u Varošu, jednom od najstarijih splitskih kvartova, u malom ateljeu s pogledom na krovove i antene. Tu nastaju njeni ciklusi, od serije "Tragovi prolaza" do ambicioznog projekta "Mape tišine", posvećenog napuštenim kućama i zaboravljenim putevima stare jezgre. Svaki rad počinje dugim šetnjama Splitom, bilježenjem zvukova, razgovorima s bakama na tržnici, fotografiranjem detalja koji promiču prolaznicima. Ti susreti postaju sirovina za kartografiju koja nije samo prostorna, već i duhovna.

Rani radovi i formiranje umjetničkog rukopisa

Katarina Šolić rođena je 1981. u Splitu, u obitelji koja je cijenila zanatski rad. Majka joj je bila krojačica, a otac građevinski inženjer koji je kod kuće čuvao stare nacrte i mjerne knjige. Odrasla je među šivaćim strojevima i preglednim listovima, što je u velikoj mjeri odredilo njen kasniji umjetnički jezik. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studirala je slikarstvo, no već na diplomskom radu počela je eksperimentirati s prošivanjem platna i spajanjem kartografskih motiva s tekstilnim elementima.

Njeni prvi samostalni radovi iz 2007. godine, izloženi u maloj galeriji u Marmontovoj ulici, još su bili bliski klasičnoj slikarskoj tradiciji. Međutim, već tada su se u pozadini pejzaža nazirali obrisi uličnih mreža, vodoravne linije rive i stambeni blokovi s tipskim oznakama. Kritičari su tada prepoznali "geografsku svijest" njenih slika, no Katarina je osjećala da slikarstvo kao medij ne može dovoljno precizno izraziti njenu namjeru da mapu učini opipljivom.

Prelomni trenutak bio je susret s radionicom suvremenog tekstila u Ljubljani 2010. Tamo je naučila tehnike ručnog tkanja i shvatila da konac može postati crta, a šav linija puta. Ta spoznaja odvela ju je prema potpuno novom ciklusu radova, koji je 2012. predstavljen na grupnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Od tada njene karte grada postale su njen zaštitni znak.

Split kao živi organizam na karti

Za Katarinu Šolić Split nikada nije bio samo statičan grad na obali. Ona ga doživljava kao pulsirajući organizam koji diše, raste, pamti i zaboravlja. Njene karte stoga nisu puke topografske reprodukcije, već subjektivne interpretacije koje otkrivaju ritmove života, od toga gdje se ljudi zadržavaju do toga gdje se susreću i gdje se gube u tišini. U novijim radovima konac koji spaja fragmente starih karata često je crven ili zlatan, boje krvi i sunca, čime se naglašava emocionalni naboj prostora.

Jedan od njenih najprepoznatljivijih radova, "Riva u pet ujutro", nastao je nakon dvogodišnjeg praćenja kretanja ribara, dostavljača i ranih prolaznika. Karta u tom radu nije linearna, već slojevita: preko klasičnog plana rive naneseni su slojevi prozirnog platna, na kojima su izvezeni pokreti tijela, rute hoda, čak i pauze za kavu. Gledatelj mora fizički zaobići instalaciju kako bi otkrio sve njene dimenzije, što je, prema riječima umjetnice, način da se prostor doživi tijelom.

U kvartu Varoš Katarina je pokrenula i manji projekt pod nazivom "Karta susjeda". Na ulaznim vratima starih kamenih kuća postavlja male keramičke pločice s imenima stanovnika, godinama rođenja i kratkim zapisima o tome što oni vole u tom dijelu grada. Projekt je počeo kao osobna gesta, no ubrzo je postao zajednička arhiva, svojevrsna živa karta ljudskih prisutnosti koja se širi iz ulice u ulicu. Za one koji žele saznati više o sličnim umjetničkim praksama u regiji, vrijedi posjetiti KulturKokoška gdje se redovito objavljuju osvrti na suvremenu hrvatsku scenu.

Tehnika i materijali od papira do konca

Katarinin umjetnički proces spor je i meditativan, gotovo arhaičan u današnje vrijeme digitalne produkcije. Prvo skuplja materijal: stare katastarske karte, požutjele turističke vodiče, razglednice, pa čak i školske zemljovide iz djetinjstva. Potom te fragmente čisti, impregnira, po potrebi restaurira, a zatim ih spaja u nove kompozicije koristeći laneni konac, pamučne niti, a ponekad i tanke metalne žice koje asociraju na dalekovode i tračnice.

Njena tehnika šivanja nije samo dekorativna. Svaki šav ima značenje: ravni bodovi označavaju ulice, cik-cak linije more, a čvorovi mjesta sjećanja. U nekim radovima koristi i vosak, kojim premazuje pojedine dijelove karte, čime ih čini gotovo prozirnima i stvara iluziju da se ispod površine krije još jedan, skriveni sloj grada. Ovaj postupak zahtijeva strpljenje i fizičku prisutnost, a Katarina kaže da joj upravo ta sporost pomaže da "čuje" grad.

Posebno mjesto u njenom radu zauzima more. Sol s Marjana, školjke, komadići stare užadi s ribarskih mreža, sve to ulazi u njene kompozicije kao materijalni tragovi mediteranskog identiteta. U radu "Sjeverna obala, južna obala" iz 2019. dvije polovice Splita spojene su koncem koji je prethodno namočen u slanu vodu, zbog čega je nakon sušenja dobio specifičnu teksturu i miris. Posjetitelji izložbe često su osjećali neobičnu povezanost s radom upravo zbog tih taktilnih dimenzija.

Ženski glas u kartografiji grada

Jedan od najzanimljivijih aspekata rada Katarine Šolić jest njena usmjerenost na ženske priče koje tradicionalna kartografija najčešće zanemaruje. Povijesne karte Splita, ali i većine europskih gradova, bilježe crkve, trgove, vojne utvrde i važne građevine, dok su kućanstva, tržnice, perionice i ženski radni prostori ostajali izvan službenih oznaka. Katarina te prostore vraća na kartu, ne kao sentimentalnu gestu, već kao politički čin preispitivanja tko zapravo gradi grad.

U seriji "Neucrtane" iz 2021. bavi se splitskim praljama, ženama koje su donedavno prale rublje na izvoru rijeke Jadro. Kroz razgovore s posljednjim svjedokinjama tog zanata, Katarina je rekonstruirala njihove svakodnevne rute, pjesme koje su pjevale i priče o susjedstvu. Te rute ucrtala je u karte grada crvenim koncem, a uz svaku kartu pripada i audiozapis s glasovima tih žena, čime se karta pretvara u svojevrsni dokumentarni portret zajednice.

Njen feministički pristup nije deklarativan, već utkan u sam materijal. Konac, igla i platno, tradicijski ženski atributi, postaju oruđa za preoblikovanje javnog pamćenja. Kako sama ističe, cilj joj nije glorificirati žensku patnju, već pokazati da su žene oduvijek aktivno sudjelovale u oblikovanju urbanog tkiva, čak i kada njihov rad nije bio vidljiv na službenim planovima. Platforme posvećene ženskim glasovima, poput stranice koja okuplja ženske perspektive, mogu poslužiti kao inspiracija za slične projekte dokumentiranja neispričanih priča.

Suradnje s lokalnom zajednicom

Katarina Šolić nikada nije bila umjetnica koja radi u izolaciji ateljea. Od samih početaka ona aktivno surađuje s lokalnim udrugama, školama, knjižnicama i muzejima. Njeni projekti često uključuju radionice na kojima sudionici izrađuju vlastite emocionalne karte svoga kvarta, a zatim ih spajaju u zajedničke instalacije. Takve radionice održavaju se u splitskim osnovnim školama, domovima za starije, pa čak i u prostorima splitske luke.

Jedan od najuspješnijih zajedničkih projekata bio je "Karta sjećanja Varoša" iz 2022. godine, nastao u suradnji s udrugom građana i lokalnim vrtićem. Djeca i stariji stanovnici zajedno su izrađivali male kartice s crtežima mjesta koja su im važna, a Katarina je sve te crteže sašila u jedno veliko platno, koje je danas izloženo u atriju Galerije umjetnica. Projekt je dobio nagradu Grada Splita za doprinos lokalnoj zajednici, no što je Katarini važnije, postao je trajna veza između generacija koje inače rijetko dijele isti javni prostor.

Suradnja se ne ograničava samo na Split. Katarina je sudjelovala na rezidencijalnim programima u Dubrovniku, Beogradu, Grazu i Marseilleu, gdje je uvijek nastojala prenijeti svoj pristup mapiranja grada kroz lokalne materijale i priče. U Marseilleu je radila s ribarskim udrugama, koristeći mreže i konopce kao osnovu za novu kartu luke. Takva razmjena iskustava bogati i njen vlastiti rad, otvarajući pitanja o tome što znači mapirati grad koji nije tvoj, a ipak ti je privremeno dom.

Karte kao dokument vremena

Katarina često govori o kartama kao o zamrznutim trenucima koji nikada ne prikazuju grad u potpunosti, već samo njegovu jednu, uvijek privremenu verziju. Upravo ta svijest o prolaznosti navela ju je da u svojim radovima eksperimentira s materijalima koji se sami mijenjaju: papirom koji požuti, koncem koji bledi, voskom koji puca. Njena instalacija "Karte koje stare" iz 2020. bila je zamišljena da se polako transformira tijekom izložbe, a posjetitelji su pozvani da bilježe promjene koje primjećuju.

Ova dimenzija vremena osobito je došla do izražaja nakon potresa koji je 2020. pogodio Zagreb, a čiji su se odjeci osjetili i u Splitu. Katarina je tada pokrenula projekt "Pukotine" u kojem je mapirala oštećenja na starim zgradama u Varošu, koristeći posebnu tehniku šivanja kojom je krpala kartu grada poput krpanja poderane tkanine. Rad je imao snažan odjek u javnosti jer je na materijalan način povezao dvije hrvatske sredine u zajedničkom iskustvu ranjivosti i obnove.

Za Katarinu karta grada nikada nije konačna. Ona se mijenja s ljudima koji u njoj žive, s godišnjim dobima, s politikom i sjećanjem. Zato njeni radovi često izgledaju nedovršeno, s vidljivim koncima koji vise i čvorovima koji se polako otpetljavaju. To nije estetska slabost, već namjerna poruka: grad je uvijek u nastajanju, a mi smo samo privremeni suputnici u njegovom crtanju.

Budući projekti i izložbe

U 2025. godini Katarina Šolić priprema nekoliko značajnih projekata. Najavljuje veliku samostalnu izložbu u Muzeju grada Splita pod radnim naslovom "Vezak za Diokletijana", koja će spojiti antičke temelje grada sa suvremenim kartografskim praksama. Izložba će uključivati i gostujuće radove umjetnica iz regije, čime se želi naglasiti zajedničko mediteransko naslijeđe, ali i razlike u pristupima mapiranju prostora.

Osim toga, Katarina radi na ambicioznom projektu digitalne arhive svih dosadašnjih radova, uz popratne edukativne materijale namijenjene školama. Kako kaže, želi da njena iskustva ne ostanu samo u galerijama, već da postanu dio svakodnevnog obrazovanja o gradu, prostoru i zajednici. Arhiva bi trebala biti dostupna online do kraja godine, a dio materijala bit će preveden na engleski jezik kako bi splitska priča mogla doprijeti do šire publike.

Katarina se, unatoč sve većoj međunarodnoj prepoznatljivosti, ne namjerava seliti iz Splita. Za nju je grad i dalje najvažniji učitelj i najbogatiji izvor nadahnuća. Njen sljedeći ciklus radova bavit će se zvukom, pokušajem da se kartografski zapišu zvučni pejzaži splitskih trgova, crkava i plaža, pretvarajući neopipljivo u opipljivu kartu buke, glazbe i tišine. Time nastavlja svoju misiju širenja pojma karte daleko izvan okvira papira i olovke.

Smjernice za dublje razumijevanje kartografske umjetnosti

Ako vas je priča o Katarini Šolić potaknula da pažljivije pogledate vlastiti grad, uzmite blok, olovku i prošećite svojim kvartom. Zapišite što vidite, što čujete, što mirišete, a zatim pokušajte sve to pretvoriti u osobnu kartu, ne nužno preciznu, ali iskrenu. Takva karta vrijedi više od bilo koje turističke brošure jer u njoj stanujete vi, vaše sjećanje i vaš pogled na svijet. Podijelite svoju kartu s prijateljima, objavite je na društvenim mrežama ili je izložite na zidu, i dopustite da vas drugi počnu čitati na novi način.