Riječi koje vole glas: Yani Lavigne i čakavica

Čakavica se u hrvatskoj književnosti često opisuje riječima toplina, melankolija i pušina. Takve oznake pomažu, ali rijetko obuhvaćaju ono najvažnije: glasove, stanke i sintaksu koja pjesmu drži u pokretu. Pismo na čakavici zvuči kao govor, a njegova ljepota počinje upravo u odstupanjima od standardnog jezika.

U razgovoru za KulturKokošku pjesnikinja Yani Lavigne govori o tome kako je čakavica ušla u njezino pisanje iz obitelji, prijateljskih razgovora i mjesta koja je prihvatila kao svoja. Ona je doživljava kao životni jezik poezije, a ne kao povijesni ornament. Njezine pjesme izviru iz sitnih predmeta, kuhinjskih razgovora, putovanja i osjećaja koji se obično pretope u svakodnevnu frazu.

Razgovor se dotice pisanja i uređivanja, zvučnosti, filma, glazbe, publike te odnosa pjesme i javnog nastupa. Lavigne govori o tome kako se glas može zadržati na papiru, zašto je izgovor važan autorici koja radi i u vizualnom području te kako čakavska poezija pronalazi čitatelje izvan uobičajenih književnih krugova.

Glas koji je prije pisanja

Njezin put do pjesme nije zacrtan jednim događajem. Čakavica se pojavljivala u razgovorima prije nego što je postala svjesna tema pisanja. „Najprije sam samo govorila onako kako mi se govorilo”, kaže Lavigne. „Tek kasnije sam uvidjela da tim rečenicama imam nešto reći o stvarima koje se lako prelome u izvještaj.”

U toj spoznaji nema sentimentalnosti prema prošlosti. Čakavica je sredina u kojoj pjesma dobiva izražajnu snagu. U stihovima o baki koja šušti uz prozor, glagol „šušti” nosi zvuk, pokret i osjećaj bliskosti. Regionalni izraz tu radi kao precizan izvor energije, a ne kao ukras za očiglednu ljubav prema domovini.

Pregled njezina rada i autorskih projekata nudi i profil Yani Lavigne, na kojem se križaju pisanje, ilustracija i drugi oblici stvaralaštva. Lavigne ističe da joj vizualni rad pomaže prepoznati ritam prije nego ga riječ uobliči.

Čakavica kao stvaralački izbor

„Čakavica za mene nije muzički ukras niti muzejni predmet. To je jezik kojim mislim”, ističe. Njezina upotreba nije program unutar pjesme, nego način na koji pjesma nastaje. Gramatički izleti, izostavljeni glagoli i neujednačeni oblici nose tempo razgovora.

Iz toga nastaju pjesme o stvarnim trenutcima: o čekaonici u kojoj netko šuti, o posljednjem autobusu, o kuhinji nakon obiteljskog ručka. Lavigne izbjegava velike izjave o ljudskoj prirodi. Njezin materijal su mirisi, navike i rečenice upućene drugome. Upravo sitne pojedinosti čine pjesmu prisutnom u slušateljsku prostoru.

Upravo tu započinju njezini najdulji razgovori s urednicima. Standardni pravopis može olakšati čitanje, ali ponekad obrije ritam koji pjesma traži. „Ne prepisujem doslovno svaki izgovoreni oblik, ali ne dopuštam da urednička logika potpuno obriše njegovu fonetsku vrijednost”, objašnjava. Autorski i urednički glas moraju se, prema njezinu iskustvu, susresti bez nametnutih vetoova.

Riječ, zvuk i tijelo

Riječ na čakavici zahtijeva tijelo. Zato Lavigne svaku novu pjesmu prvo čita naglas, ponekad usporedno s hodom ili pritiskom prstiju uz stol. „Ako se rečenica tijesno grli, tijelo joj se opire”, kaže. Izgovor postaje mjerno mjesto za pauze, naglaske i mjesta gdje tekst traži zrak.

U zvučnom tkivu pjesme važni su i pojedini glasovi. Redčani suglasnici daju kratke udarce, duži samoglasnici otvaraju prostor, a stanka prije završne riječi ponekad nosi više od samog sadržaja. Takve odluke Lavigne donosi iz slušanja, a ne iz gotove teorije. „Najprije čujem melodiju, pa onda gledam je li ona doista moja”, objašnjava.

Zvučnost se odražava i na zapis. Pjesma koja se dobro čita naglas obično bolje funkcionira i u tišini. Čitanje naglas zato je važan dio rada, a zapis i govor postaju partnerski procesi. Kod digitalnih objava autorica predlaže snimke objaviti uz tekst jer čakavica želi zvučati onako kako je nastala.

Pojmovi i zvučni obrasci

Iz razgovora se može sastaviti mali radni leksikon pjesnikinje. To nije rječnik jednog mjesta ni univerzalna gramatika; svaka obitelj ima vlastite izraze. Ipak, u njezinu materijalu često se vraćaju ove skupine:

Rijči iz svakodnevice nose svoj obiteljski i krajnji zvuk. Autorica ih ne izdvaja iz pjesme kao izložbene predmete. Biraju se zato što u pjesmi obavljaju posao koji se iz opisa ne može zamisliti.

Njihovu vrijednost autorica dodatno otkriva ritmom. Zvuk pisma dio je sadržaja, pa ga prate sljedeći postupci:

Ti postupci pomažu čitatelju da čuje ritam i prije nego dokuči značenje. Takav odnos prema predmetu i zvuku podsjeća na povratak vinila, koji govori o mladima koji se vraćaju gramofonu i fizičkim nosačima zvuka. Kod pjesme je analogija potpuna: glas ostaje u prostoru i otkriva put kojim je riječ došla.

Kino kao drugo učiteljica

Film je drugi stalni učiteljica Lavignina pisanja. Kad gleda kadar, ističe trajanje šetnje, odnos između glazbe i pokreta te trenutke u kojima slika ostaje bez riječi. Rez u montaži učinkovito prekida jednu misao i pokreće drugu. Pjesma zato ponekad gradi cjelinu na način blizak filmskom slijedu scena.

Ta blizina nije tek analogija. U pjesmi se riječi mogu pojaviti kao titlovi, zvukovi ili predmeti koji nose svoj pripovjedački glas. Lavigne kaže da je dobra rečenica poput dobre montaže: ne privlači pažnju na sebe, nego vodi dalje. Za širu sliku filmskih utjecaja otvorena je lista pet obilježavajućih filmova, koja povezuje različite narative i načine gradnje ritma.

Filmovi joj pomažu razumjeti i prazninu. Tični šum, prazan kadar ili pogled koji ne dobije odgovor mogu u poeziji postati stanka s višestrukim značenjem. Tako filmska gramatika nadahnjuje stih, dok riječi zadržavaju intimniju mjeru. Iz te susretnice nastaju obrasci koje čitalj prepoznaje, a ne mora objasniti.

Čitalac kao suautor razgovora

Čitanju pjesme na čakavici autorica pristupa kao susretu. Na javnim nastupima glas je izvor napetosti, ali i prostor za trenutačno dogovor. Publika ponekad čuje riječ drukčije nego autorica, ponekad pita za značenje lokalnog izraza. Lavigne voli taj trenutak jer pokazuje kako se pjesma nakon objave nastavlja u tuđim iskustvima.

Uloge čitatelja zato nisu pasivne. Netko može prepoznati motiv iz vlastite obitelji, netko drugi zaočitati nesklad, a netko treći odbiti razumjeti određenu riječ. Te razlike ne čine pjesmu manje valjanom. One otkrivaju granicu između osobnog glasa i zajedničkog jezika, odnosno mjesto na kojem se čakavica mora dogovarati.

Zato Lavigne zagovara objave koje uz tekst pružaju zapis, snimku i kratak kontekst. Ponekad nepotpuna, a ne previše eksplicitna pisma inače čuvaju tajnu koju čakavica nosi. Važan je i izbor partnera za objavu: urednik, dizajner i autor moraju znati kada je odstupanje od standarda sadržaj, a kada samo nepotrebna greška.

Od pjesme do razgovora

U razgovoru Lavigne najavljuje pjesme o ljudima koji se međusobno čuvaju, iako se njihove priče ne moraju čitati doslovno. Govori o glasovima iz više generacija, o ženskom iskustvu i o gradu koji se nakon ponošenja mijenja. „Volim pisati o ljudima s kojima dijelim tišinu”, kaže. „Riječ tada ne mora objašnjavati; ona samo bude s nama.”

Čitatelji koji pišu na dijalektu mogu se javiti uredničkom timu KulturKokoške i predložiti pjesmu za objavu. Uz tekst je korisno priložiti kratku bilješku o mjestu, obiteljskom govoru i okolnostima nastanka. Takav kontekst ne zamjenjuje umjetnički dojam, ali pomaže uredničkom timu da razumije jezični izbor i njegovu namjeru.

Pridružite se razgovoru tako da podijelite svoju pjesmu, dođite na čitanje ili preporučite je nekome tko voli glasovitu poeziju. Svaki takav susret čakavici daje novu okolinu. Podrška pjesnicima i njihovu objavljenom radu gradi kulturnu scenu u kojoj različiti jezici mogu postati ravnopravni sugovornici.