Kustos o skulpturi koja ne prestaje rasti
Maja Kovačić, kustosica i istraživačica suvremene skulpture, priprema retrospektivu „Izbjeglišta oblika“, koja neće biti poredak važnih imena i datiranih radova. Izložba počinje pitanjima o tome kako se oblik memorije, tko dobiva pravo na prisutnost i što se događa kad skulptura od gline, kamena, čelika, smole ili videosnimke napusti prvotno mjesto. Kovačić taj pristup naziva otvorenom poviješću: predmeti se susreću s ljudima, arhivima i društvenim pokretima koji su ih oblikovali, ali ih često i izostavili iz velikih umjetničkih priča. Salles De Concert En Reconversion Anciennes Usines Et églises Devenues Lieux Musicaux.
Razgovor je nastao uoči otvaranja izložbe, dok se još slažu prostor, raspored radova i program javnih razgovora. Kovačić govori o izboru bez dekoracije, o potrebi da se vidljivo objasne povijes nastanka i o odnosu između estetskog doživljaja i odgovornosti prema zajednicama koje su skulpture pratile. Retrospektiva tako postaje mjesto na kojem se umjetnički predmeti čitaju kao tragovi rada, politike, svakodnevice i sporova.
Od zbirke predmeta do žive povijesti
U postavi izložbe nema zasebnog poglavlja posvećenog početku i završetku razdoblja. Radovi se otvaraju prema temama poput materijala, rada, migracije, ekologije i politike pamćenja, a svaka tema povezuje više generacija. „Retrospektiva mora pokazati da kunst ima društveni život“, kaže Kovačić. Pod tim podrazumijeva uvjet pod kojim je djelo nastalo, ljude koji su ga otkrili, potrebe naručitelja, odnose prema javnom prostoru i posljedice premještanja.
Kovačić zato povezuje zbirku s usmenim svjedočanstvima, pismima umjetnika, radničkim dokumentima i zapisima o montaži. Važna joj je društvena vrijednost postupaka koji se ne vide u završnom objektu: taljenje, lakiranje, lijevanje, popravci, nošenje te odluke o tome kada rad napusti atelje. Ta je dimenzija izložbe najuže povezana s očuvanje nematerijalne baštine, jer upravo prijenos znanja, vještina i svakodnevnih praksi čini predmet društveno čitljivim.
Posjetitelj tako uz izložbeni tekst dobiva i kratke zapise o ljudima iza izvedbe, mjestima nastanka i kasnijim promjenama. „Skulptura je uvijek događaj koji je netko pripremio“, ističe Kovačić. Ako se izostavi tijelo i vrijeme rada, predmet se pretvara u izoliranu formu, a njegova povijest u potpuno neupotrebljivu šifru.
Kako se gradi isprepleteni kanon
Odluka o tome što ulazi u retrospektivu odgovara na pitanje koji se autori, prakse i događaji mogu povezati u jedinstvenu priču, a koji ostaju izvan vidnog polja. Kovačić radi s više vrsta izvora, od muzejskih evidencija i kataloga do novinskih napisa, privatnih korespondencija i digitalnih arhiva. Za svaki odabrani rad provjerava podatke o autoru, vremenu nastanka, lokaciji i svim poznatim izvedbama.
Pisanje o feminizam u hrvatskoj knjizevnosti nudi koristan model za preispitivanje kanona. Kovačić taj pristup prenosi na skulpturu i traži radove koji pokazuju kako se tijelo, rad i javni prostor mijenjaju kroz različite društvene uvjete. Posebno je zanimaju neostvareni projekti, djela sa složenim autorstvom i prakse održavanja koje su ostale izvan standardnih monografija.
Izbor radova zatim se provjerava kroz razgovore s umjetnicima, nasljednicima, tehničarima i zaposlenicima muzeja. Neki detalji dolaze iz obiteljskih arhiva i privremenih bilješki, a neki iz svjedočanstava zaposlenih u ateljima. Kovačić ističe da kustos ne posjeduje posljednju riječ o svojem predmetu. „Kurator gradi okvir, ali predmet i njegova okolina stalno ga ispravljaju“, kaže. Zato se u katalogu uz konačan oblik rada pojavljuju i tragovi odluka, višestrukih autorstava i promjena u namjeni.
Materijal i zvuk kao dva jezika
Materijalnost skulpture dobiva posebnu pažnju na izložbi. Posjetitelj može primijetiti ogrebotine, ljepilo, oksidirane površine, mjesta spoja i tragove izlaganja. Takvi detalji nisu ukrasni dodaci, nego svjedočanstva o uvjetima rada i vremenu. Kovačić želi da izložba zadrži nedosljednost koja čini svaki predmet jedinstvenim, umjesto da je dovršenost predstavi kao dokaz savršenosti.
Zvučni segment izložbe nadovezuje se na fenomen lo-fi glazbe, prepoznajući kako zvuk može nositi prisutnost, toplinu i namjeru nekog prostora. Zvukovi rada, ambijent iz ateljea i šumovi ulice nisu savršena pozadinska glazba. Oni povezuju skulpturu s izvornim kontekstom i omogućuju posjetitelju da čuje materijal koji oči ne može pokazati.
U postavi se prepliću dvije različite pripovijesti. Jedna slijedi gotov umjetnički predmet, dok druga otvara mreže njegovih društvenih odnosa.
| Predmetna pripovijest | Odnosna pripovijest | |
|---|---|---|
| Organizacija | Kronološki niz prepoznatljivih autora i važnih događaja | Mreža tema koja povezuje različite generacije i prakse |
| Arhiv | Potvrđuje podatke o autoru i izvedbi | Otvara pitanja o propuštenim pričama i nepoznatim suradnicima |
| Zvuk | Služi kao pratnja uz izloženi predmet | Pomaže rekonstruirati mjesto, vrijeme i uvjete nastanka |
| Tijelo | Ostaje izvan vidnog polja | Postaje nositelj znakova rada, starosti i dodira |
| Opasnost | Stvara dojam da je priča završena | Otvara mogućnost da se važni detalji i suprotnosti izgube |
Predmetna pripovijest daje preglednost, ali izolira autore i djela. Odnosna pripovijest traži više vremena i pozornosti. Kovačić priznaje da taj rizik može djelovati nepredvidivo, no smatra da neuređenost mreže bolje odgovara umjetnosti koja je uvijek bila dio šireg društva.
Preporuke za posjetitelje retrospektive
Mjesto izložbe nije neutralna pozornica nego aktivan sudionik priče. Analogiju nude primjeri predstavljeni u tvornice kao glazbeni prostori, gdje se nekada zatvoreni proizvodni pogoni povezuju s novim oblicima javnog života. Kovačić zato prostor pretpostavlja kao produžetak radova, a zvuk, svjetlo, materijal i tijelo posjetitelja kao sastavnice izložbenog narativa.
Posjetiteljima se stoga predlaže da izložbu ne gledaju kao niz izoliranih premija. Dovoljno vremena za ponovni susret omogućuje da se uoče veze među radovima koje izolirani opis često izostavlja.
- Prije ulaska zapišite koji vas rad najviše zanima i potražite djela povezana s njegovim materijalom ili temom.
- Pratite oznake o autoru, mjestu nastanka i izvedbi jer one otkrivaju priču izvan samog objekta.
- Zadržite se pred pojedinačnim radovima i obratite pozornost na ogrebotine, spojeve i neujednačene površine.
- Slušajte zvuk kao sastavnicu izložbe, jer atmosferu prostora često bolje opisuje od samog naziva djela.
- Potražite manje predstavljene autore i prakse koje su ostale izvan uobičajenih umjetničkih kanona.
- Usporedite dvije teme koje se na prvi pogled čine udaljenima i provjerite njihovu moguću vezu.
- Nakon posjeta zapišite koju ste priču prepoznali kao najvažniju te podijelite svoje bilješke s drugim posjetiteljima.
Mjesto koje nastavlja priču
Retrospektiva se ne završava izlaskom iz galerije. Program nastavlja razgovorima o arhivima, održavanju djela i odnosu skulpture prema javnim prostorima. Primjer koji opisuje spomenik pokojnom irskom vođi podsjeća da svaki javni objekt nosi odnose prema mjestu, zajednici i autorima koji su ga postavili ili osporili. Zato se uz izložbu planiraju susreti s umjetnicima, tehničarima, lokalnim stanovnicima i predstavnicima ustanova koje skulpture čuvaju.
Ti razgovori mogu otvoriti pitanja na koja zbornik ne može odgovoriti sam. Prikupljeni zapisi nadopunit će katalog, a nove fotografije i svjedočanstva pokazat će kako se djelo mijenja nakon izložbe. Kovačić vjeruje da se tako stvara živ arhiv, dostupan ljudima koji nisu mogli sudjelovati u pripremama.
„Izbjeglišta oblika“ tako poziva i na aktivno sudjelovanje. Dođite na izložbu, pratite tragove materijala i ruku koja je oblikovala predmet te ostavite prostor da priča umjetnosti postane i vaša.