U objektivu zagrebačkih skvotova: razgovor s dokumentaristicom

Maja Petrić ima trideset i pet godina, živi u Zagrebu i bavi se dokumentarnom fotografijom već gotovo desetljeće. Njezin fokus u posljednjih šest godina usmjeren je na alternativne stambene zajednice u hrvatskoj metropoli - skvotove, okupirane prostore, mjesta na kojima se grade mikrosvemiri izvan institucionalnih okvira. Dosad je objavila tri samostalne izložbe, surađivala s nekoliko nezavisnih galerija i publikacija, a njezine fotografije kruže u akademskim krugovima koji se bave prostornom politikom i suvremenom urbanom antropologijom.

Zagrebački skvotovi imaju dugu i slojevitu povijest. Od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su prvi napušteni vojni i industrijski objekti pretvoreni u improvizirane domove, pa do danas, ova scena prolazila je kroz faze intenzivnog rasta, represije, obnove i ponovnog nestajanja. Za mnoge stanovnike Zagreba skvotovi su i dalje nepoznanica, skriveni iza zaključanih vrata i visokih ograda, dok ih drugi pamte kao mjesta koncerata, izložbi, političkih skupova i noćnih prosvjeda.

Ovaj razgovor nastao je nakon višemjesečnog dopisivanja, terenskih posjeta i zajedničkog pregledavanja stotina negativa. Maja je pristala podijeliti svoja iskustva bez zadrške, a mi smo nastojali obuhvatiti i osobne i profesionalne dimenzije njezina rada. Razgovor je nastao u prostoru jednog zagrebačkog kluba, za dugog jesenskog poslijepodneva, uz šalicu kave i otvoreni prozor prema dvorištu u kojem su se čuli zvukovi grada.

Kako nastaje fotografija koja ne narušava privatnost, a ipak ostaje autentična dokumentacija? Što znači biti sugovornikom ljudima koji žive izvan sustava? I može li kamera uopće uhvatiti složenost života u zajednici koja se svakodnevno brani od iseljenja? Ovo su pitanja koja prožimaju cijeli razgovor, a odgovori koje smo dobili otkrivaju koliko je dokumentaristička etika krhka i koliko se brzo može urušiti pod pritiskom tržišta i senzacionalizma.

Prvi kontakt s napuštenim prostorima

Maja kaže da je sve počelo sasvim slučajno, jedne subote u jesen 2018. godine. Tražila je miran kutak za fotografiranje jesenskih boja u centru grada i zalutala u dvorište jedne napuštene tvornice u Gornjem gradu. Umjesto praznine, zatekla je vrata koja su bila otvorena, a iznutra je dopirala glazba i glasovi. "Pomislila sam da je u pitanju neka zabava kojoj nisam pozvana, no umjesto da odem, ostala sam stajati na pragu i promatrati", prisjeća se.

Prvi susret trajao je samo petnaestak minuta, ali je ostavio dubok trag. Maja je te večeri snimila tek nekoliko fotografija, uglavnom detalja - izlizanih stepenica, plakata na zidu, otvorenih prozora kroz koje se vidjelo nebo. Vratila se sljedećeg tjedna, ovaj put s namjerom da upozna ljude. "Tko sam, što želim i zašto sam tu - to su pitanja koja sam postavila odmah na početku. Transparentnost je temelj svake suradnje u ovakvim prostorima."

Iz tog prvog kontakta izrasla su prijateljstva koja traju i danas. Mnogi stanari koji su je tada primili s rezervom, danas joj se javljaju kada se u njihovim prostorima dogodi nešto važno - koncert, akcija čišćenja, pa čak i iseljenje. "Skvot nije samo zgrada, to su ljudi koji u njoj grade svoj svijet. Ako fotografiraš samo zidove, propustiš cijelu priču."

Pravila dokumentiranja tuđeg života

Etika je, prema Majinim riječima, bila najteži dio posla. Dokumentirati ljude koji žive u stalnoj neizvjesnosti zahtijeva posebnu osjetljivost, ali i jasna pravila. "Od samog početka odlučila sam da neću objavljivati fotografije lica bez izričitog pristanka. To znači da mnoge moje najuspješnije fotografije nikada neće ugledati svjetlo dana izvan arhive." Takav pristup košta - i profesionalno i financijski, jer portretne fotografije privlače veću publiku od arhitektonskih detalja i polumračnih interijera.

Osim pitanja lica, postoji i pitanje lokacije. Maja nikada ne objavljuje adrese niti prepoznatljive orijentire koji bi mogli otkriti identitet skvota. Koristi izmišljene nazive, retušira karakteristične detalje fasada, a ponekad fotografira u različitim dobima dana kako bi slike bile što manje informativne za eventualne neželjene posjetitelje. "Želim pokazati kako život izgleda, a ne kako ga pronaći."

Postoji i unutarnji kodeks koji se tiče odnosa prema sukobima unutar zajednice. "Ako u skvotu dođe do svađe, ja odlazim. Ne fotografiram tuđe svađe, ne snimam policijske racije bez prethodnog dogovora, ne objavljujem tuđe greške." Takva samodisciplina, kaže, razlikuje ozbiljnog dokumentarista od turiste s fotoaparatom.

Svakodnevica izvan institucija

Život u skvotu, prema Majinim riječima, nema mnogo zajedničkog s romantičnom predodžbom koju mediji često nude. "Nije to stalna zabava i kreativna dokolica. Ljudi rade, plaćaju račune iz zajedničkog fonda, kuhaju, peru, popravljaju krov koji prokišnjava, organiziraju dežurstva." Ono što se razlikuje od standardnog stambenog života jest intenzitet zajedništva - odluke se donose na skupovima, konflikti se rješavaju javno, a privatnost je roba koje nema u izobilju.

Motivi koji se najčešće pojavljuju na njezinim fotografijama:

"Ovi motivi nisu odabrani estetski, već tematski", objašnjava Maja. "Želim pokazati da skvot nije prazan prostor koji čeka investitora, nego živo mjesto koje proizvodi kulturu, znanje i odnose."

Između policijskog sata i javnog sjećanja

Isljeđivanja i policijske akcije tema su o kojoj Maja govori s posebnom pažnjom. "Uvijek nosim sa sobom dvije memorijske kartice. Na jednu spremam svakodnevni rad, a druga ostaje kod osobe od povjerenja izvan skvota. Ako me policija legitmira i obriše jednu karticu, druga preživljava." Takva priprema nije paranoja, kaže, nego dio profesionalne rutine.

U posljednjih pet godina Maja je dokumentirala pet velikih iseljenja u Zagrebu. Svako od njih ostavilo je trag na njoj osobno. "Najteže je bilo iseljenje na lokaciji gdje su živjeli i maloljetnici. Gledati kako netko tko je cijeli život proveo u institucionalnom sustavu konačno pronalazi svoj mir, a onda mu to netko oduzme - to se ne zaboravlja." Njezine fotografije s tih akcija kruže u arhivama aktivista i akademskim publikacijama, ali rijetko u medijima.

Uloga fotografije u takvim situacijama, smatra Maja, nije samo dokumentarna. "Fotografija je oružje u sporu oko sjećanja. Tko odlučuje što se pamti, a što zaboravlja? Ako ja ne snimim zid s grafitom, taj grafit ne postoji za buduće generacije. Ako ne zabilježim ime osobe koja je tu živjela, ta osoba nikada nije ni postojala u javnom diskursu." Ovdje se njezin rad dodiruje sa širim pitanjima o kulturi sjećanja i otpora - sličnim onima koja su postavljali i filmski autori čije je stvaralaštvo obilježilo https://kulturkokoska.com/guides/novi-val-u-hrvatskom-filmu i ostavilo neizbrisiv trag na hrvatsku umjetničku scenu.

Što slijedi i zašto je to važno

Tijekom 2024. i 2025. godine Maja radi na velikom projektu pod nazivom "Nestali pragovi", koji obuhvaća ne samo zagrebačke skvotove nego i slične zajednice u Rijeci, Splitu i Osijeku. Planira objaviti monografiju i organizirati putujuću izložbu koja će proći manjim gradovima u kojima ne postoje galerije. "Ne želim da moj rad bude dostupan samo ljudima koji već žive u urbanim centrima i koji već znaju sve o alternativnim kulturama. Želim doći do mjesta gdje je ta tema još uvijek potpuna nepoznanica."

Osim monografije, Maja se sve više okreće i edukaciji. Drži radionice za srednjoškolce o dokumentarnoj fotografiji i etici, a od sljedeće godine planira pokrenuti mali fond za mlade autore koji žele dokumentirati marginalizirane zajednice. "Novac je uvijek problem, ali postoje modeli financiranja koji ne zahtijevaju kompromis s autorskim integritetom."

Na pitanje što bi poručila čitateljima koji nikada nisu ušli u skvot, Maja odgovara smireno: "Ne morate dijeliti njihove političke stavove da biste razumjeli da su i oni dio ovoga grada. Ponekad je dovoljno samo stati na trenutak i pogledati vrata koja ste inače zaobilazili. Iza nekih od tih vrata nalazi se život koji je isto toliko stvaran koliko i vaš."

Pitanja na koja Maja želi potaknuti svoju publiku:

Maja Petrić nastavit će svoje putovanje zagrebačkim dvorištima, napuštenim halama i tihim sobama u kojima nastaje alternativna kultura. Njezine fotografije nisu spektakl, ali su svjedočanstvo - tiho, ustrajno i neumorno. Ako vas ovaj razgovor potakne da zastanete pred vratima koja ste dosad zaobilazili, da potražite njezinu arhivu u gradskoj biblioteci ili da se uputite na neku od predstojećih izložbi, onda je njezin posao već obavio svoj prvi dio. Za još tekstova o hrvatskoj kulturnoj sceni, umjetničkim zajednicama i društvenim pokretima koji oblikuju našu sadašnjost, posjetite matičnu stranicu i istražite ostale rubrike koje smo pripremili za vas.